Danel, Demy & Fado

Nakon što smo u posljednje vrijeme na našim festivalskim i kino lokacijama vidjeli nekoliko doista iznimnih francuskih filmova, nameće se pitanje kakva je to tajna alkemija koja je natjerala francusku produkciju da nam s tako odlučnim, ali ležernim potezima ispriča priče o običnim ljudima, njihovim manama, svakodnevnim srećama, malim i velikim bolima koji formiraju svakodnevne egzistencije. Među njima svakako treba izdvojiti dva velika mala filma – Guediguianove Snjegove Kilimandžara te Naš osobni rat u režiji Valerie Donzelli, koji su lani prošli prilično nezapaženo u ograničenoj distribuciji, iako to ne zaslužuju.


U oba filma glazba je iznimno važna. Naslov filma Roberta Guediguiana, autora čiju smo retrospektivu imali prilike vidjeti u kinu 'Tuškanac' prije pet godina tijekom gostovanja prerano ugaslih riječkih filmskih 'Mediteranskih igara', nije nikakva posveta istoimenom filmu Henryja Kinga s Gregoryjem Peckom i Susan Hayward, već je riječ o starom songu Pascala Danela iz Marie-Claireine i Michelove mladosti koji izvode unuci na proslavi njihove obljetnice braka. A u Našem osobnom ratu, prerada Higelinova songa Je ne peux plus dire je t'aime zapravo opisuje emotivno stanje u kojem se našao bračni par iz filma. Istu funkciju u Snjegovima Kilimandžara ima i Danelov song, jer je junacima ukraden novac koji su im dali prijatelji za putovanje u Keniju o kojem su toliko sanjali. Druga referenca je Hugoova poema Les pauvres gens, kad filmski aktivist Guediguian postaje svjestan nove konfiguracije radničke klase u neoliberalnoj Francuskoj, pa izraz 'radnička klasa' biva zamijenjen Hugoovim 'siromašnim ljudima', zbog čega ga često nazivaju 'mediteranskim Loachom'. Ali naivnost tih 'siromaha' koji nanovo izmišljaju samu realnost, prožeta je nevjerojatnom toplinom i iskrenim emocijama, iako dizalice i škverovi Guediguianova Marseillesa mogu biti i dizalice bilo koje naše luke i pauperiziranih škverova.

S druge strane, pravi prijevod Donzellina filma bio bi Rat je objavljen, ma koliko on bio i junakov osobni rat. U njemu se događaju čak dvije objave rata. Jedna je ona politička, jer je na dan kad su njegovi junaci Romeo i Julija saznali da je njihovu sinu dijagnosticiran tumor na mozgu, SAD napao Irak. A druga je intimistička, kad oni odlučno objavljuju rat sinovoj bolesti, iako ta bolest ne razara samo sinove ćelije, već i obiteljsku ćeliju njegovih roditelja. No, kako to često biva u klasičnoj 'ratnoj' psihologiji, izlaz se pokušava pronaći u epizodama autodestrukcije (junaci u filmu glume sebe, transformirajući vlastitu autobiografiju u dirljivi komad ekspresionizma, a bolnica je ona ista u kojoj se liječio njihov stvarni sin koji se pojavljuje na početku filma), iako se jedini spas krije u provjerenoj formuli Jacquesa Demyja – pjevaj kad ti je najteže.

Da je Guediguianov film ambijentiran u Lisabonu umjesto u Marseillesu, možda bi Danela zamijenila kraljica fada Amalia Rodrigues čijim se životom i glazbom pozabavio Carlos Coelho da Silva (šifra. 'Amalia') iako se previše oslanja na estetiku TV biopica. A ovaj mediteranski krug zatvara sumanuti Španjolac Jaume Balaguero koji u Slatko spavaj nekoliko puta ponavlja Bacharachov song 'Keep Me In Mind' u izvedbi nedavno preminule Patti Page da bi pokazao kako je ljubav opsesivna igra. Morbidnom igrom kloroformom i žoharima dirigira neodoljivi Luis Tosar, poznatiji kao Malamadre iz Ćelije 211, sada u još jednoj psihopatskoj ulozi, samo što zatvor zamjenjuje klaustrofobični prostor stare stambene zgrade u kojoj je zaposlen kao čuvar.(Dragan Rubeša)