Indonežanski film je i njegova produkcija finog mainstreama koji se na inozemnim tržištima može promovirati tek u formi egzotične turističke razglednice

Krajolici kulturalnih različitosti

U nas relativno nevidljivi indonežanski film danas na bjelosvjetskoj festivalskoj sceni snažno je polariziran u rasponu od brutalnih izdanaka koje preferiraju selektori poput etabliranog Far East Film Festivala u Udinama, s kultnim imenima poput Velšanina Garetha Ewansa na privremenom radu u Indoneziji (šifra: Racija) i njegove borilačke zvijezde Ikoa Uwaisa, te autorskog tandema Kimo Stamboel & Timo Tjahjanto, poznatijih i kao The Mo Brothers (Macabre, Headshot), pa sve do odvažnih arthouse ikona poput Jokoa Anwara, Edwina i Garina Nugrohoa. Koliko je Indonezija postala obećana zemlja za sumanute majstore poput Ewansa, dokazuje i slučaj horor legende Briana Yuzne (Takut: Faces of Fear) koji se također preselio u te iste egzotične krajeve otvorivši producentsku kuću Komodo.

No, indonežanski film je i njegova produkcija finog mainstreama koji se na inozemnim tržištima može promovirati tek u formi egzotične turističke razglednice u kojoj Yuzninu kuću Komodo zamjenjuju pejzaži nacionalnog parka s komodskim varanima na čijim su se plažama zatekle prelijepe heroine filma Labuan hati (Luka srca) u režiji Lole Amarie, ujedno i najnovijeg od svih naslova iz Ciklusa, koji funkcionira kao nekakva indonežanska verzija Seksa i grada. Poput Amarijina komada koji se doima poput kombinacije senzualne reklame za losion za sunčanje i promo spota indonežanske turističke zajednice, tako je i Pengejar angin (Gonič vjetra) kao klasični izdanak sportskog filma čiji je glavni protagonist mladi atletičar, sponzorirala indondežanska vlada kao celuloidnu najavu Igara jugoistočne Azije.

Jedna od ključnih figura indonežanskog populističkog filma je i pisac, novinar i sineast Erwin Arnada čiji je komad Rumah di Seribu Ombak adaptacija njegova istoimena romana napisana tijekom autorova jednogodišnjeg boravka u zatvoru, gdje je završio pod optužbom za širenje opscenosti, nakon što je 2006. pokrenuo indonežansku verziju 'Playboya'. Iako njegov prvi broj nije bio erotski eksplicitan poput njegova američkog pandana, Arnadina ideja minirana je pod pritiskom konzervativnih muslimanskih vlasti. Zanimljivo, i sam Arnada je muslimanske vjeroispovijesti, rođen u Jakarti kao Amin Ismail. Također je uređivao i tabloid 'Monitor' kojeg su vlasti ugasile nakon što je objavio kontroverznu anketu najpopularnijih ličnosti u kojoj je prorok Muhamed po izboru njegovih čitatelja zauzeo tek deseto mjesto, daleko ispod indonežanskog 'dangut' superstara Rhome Irame. No sebe nije nikad želio promatrati ni kao heroja ni žrtvu, već tek kao 'još jednu verziju povijesti'. A roman koji je napisao u zatvoru prati odrastanje dvojice dječaka različitih kulturalnih i vjerskih pripadnosti u čarobnim krajolicima Balija, ispunjeno traumama seksualnog zlostavljanja, surfanjem, promatranjem delfina i terorističkim napadima.

Slične kulturalne i vjerske razlike promatra i Herwin Novianto u filmu Budimo obitelj (Aysiah: Biarkan kami besaudara) u kojem mlada muslimanka napušta svoje selo okruženo plantažama čaja, te postaje učiteljica u izoliranom katoličkom selu gdje je njegovi žitelji zbog njena hidžaba zabunom promatraju kao redovnicu, nazivajući je Sestra Maria.

Mehanizme klasičnog povijesnog epa garniranog ikonografijom borilačkog filma priziva i Gending sriwijaya čiji se naziv referira na tradicionalni ples iz Južne Sumatre. (Dragan Rubeša)