Mjera za mjeru, jedna od Shakespeareovih drama s problemom, oproštajna je predstava kojom se umjetnički direktor Dominic Dromgoole pozdravio od pozornice kazališta Shakespeare’s Globe. Upravo ta predstava najbolje pokazuje zašto će nam Dromgoole nedostajati. Tijekom vladavine u tome kazalištu, potpunoma ga je prisvojio i od zamke za turiste uspio je stvoriti mjesto s posebno originalnim izričajem. Prazna drvena pozornica sada se preoblikuje za svaku izvedbu; povijesni kostimi imaju smisleno značenje, a umjetna povijesna uprizorenja u potpunosti su odbačena, a odlični glumci postali su neizostavni. Postignut je golem uspjeh; pa je blagajna puna. I sve to bez imalo potpore iz gradskoga proračuna. Predstave u Globeu bučne su, burne, luckaste, pronicljive, a ponekad i prelijepe. Publika ih upravo obožava.

Sve je to očito i u Mjeri za mjeru. To je Shakespeare bez ikakve sigurnosne mreže.

U fokusu je priče Isabella koju tumači Mariah Gale. Umjerene nazočnosti, odjevena u svijetloplavu halju, jedva da i govori – toliko malo da se na početku čini da će je predstava doslovce ugušiti.

S druge strane, Dromgooleov Beč totalna je ludnica. Njime se šepure kicoši poput Lucia (tumači ga Brendan O’Hea) u visokim potpeticama dok, gmazu nalik, Pompey (Trevor Fox) gmiže tamo-amo. Tu je stalna velika galama i svi su nestašni. I upravo je to ono što publika u Globeu želi vidjeti: glumce puštene s lanca, ludosti koje podsjećaju na one Monthy Pythonovaca, a kazalište kao puko zadovoljstvo. To je ono što se traži.

Pravdoljubivi Angelo (Kurt Egyiawan), u odsutnosti vojvode, pokušava stati na kraj takvom nepriličnu ponašanju pa njegova puritanska milicija zatvara dvije javne kuće (u stvarnosti, samo nekoliko kilometara dalje od kazališta, a slične se nezgode nerijetko događaju u Sohou).

Isabellin mlađi brat Claudio (Joel MacCormack), nađe se u središtu događaja iako je u biti dobar momak s trudnom djevojkom. Prijeti mu pogubljenje. Strogi Angelo inzistira na provođenju apsolutne pravde unatoč Isabellinu preklinjanju da joj poštedi brata – a kako drukčije biti pravičan nego da se javnim pogubljenjem zastraši narod. No, Angelovo puritanstvo i pravičnost potpuno su lažni: iza zatvorenih vrata pokazuje svoje pravo lice i prepušta se iskušenju. Ipak, Isabella je slika i prilika moralnosti usprkos tome što je okružena hvalisavim grešnicima i uzoritim svecima. Gale stupa na scenu nenaoružana: u bezbojnu kostimu, bez karakternih tikova i interakcije s publikom – ništa što bi privuklo publiku. Dugo je ni ne primjećujemo, dosadna je i nezanimljiva. A onda se itekako budi. Zauzima čvrst stav i svađa se s Angelom, odbacuje ga, a zatim i javno prokazuje kao prevaranta i požudnika. Odlučna je i neumoljiva, ozbiljna i moćna, tiha ali i dominantna.

Domgroole možda nije uspio riješiti rečeni problem ove predstave, no sumnjati je da bi ijedan redatelj u Globeu to uspio. Ali to nije ni važno. Jedino što je važno je da publika provodi odličnu večer uz sjajne glumce kojima je gluma u srcu. (Variety, Matt Trueman)