Slovenci su na ovogodišnjem Cannesu mogli biti itekako ponosni, jer je u prestižnu selekciju 'Cannes Classics' rezerviranu za restaurirane filmske klasike, uvršten i ratni klasik Franca Štiglica Dolina mira. Iako je Štiglic u kanskom katalogu nezgrapno naveden kao autor 'hrvatske nacionalnosti' (Nationalite croate), ovo je iznimni uspjeh za slovenski film. Zato je pomalo neobično da od svih postjugoslavenskih kinematografija, jedino ona slovenska još nije dobila relevantni ciklus u našim (art) kinima. Ali nikad ne reci nikad. Ništa bolja situacija nije ni s distribucijom slovenskog filma, pa je u posljednjih nekoliko godina tek Moderndorferov depresivni Inferno bio prikazan u našim multipleksima iako tamo baš i ne pripada. Da bi stvar bila apsurdnija, ni pojava Judite Franković u Petkovičevu feelgood komadu Ritam ljubavi (Utrip ljubezni) u ulozi hrvatske inačice Vanesse Mae koja živi na ljubljanskoj adresi, a koja će se nakon crossover nastupa u diskoteci upustiti u vezu s lokalnim hip-hoperom i 'čefurom', nije privukao naše distributere.
Zarazno hip-hoperski apsurd rime 'What you can? What you can allright!' odjekuje i u najnovijem komadu Jana Cvitkoviča Šiška Deluxe, koji je označio autorov nagli iskorak u zonu komedije. Nakon 'totalnog filma' bez riječi i glazbe (Arheo) prema 'totalnoj komediji'. S bujicom riječi i glazbe, povremeno u tonovima mjuzikla, i hrpom situacijskih skečeva na prvu loptu. Jer, ako već Miha Hočevar, jebiga, nije 2000. uspio ubosti pravu crowdpleaser formulu s komedijom o grupi naivnih luzera, kratko i jasno nazvanom Jebiga, trebalo je proći šesnaest godina da Cvitkovčeva priča o trojici starih pankera koji odluče otvoriti pizzeriju u prostoru stare prašnjave krojačnice u ljubljanskoj Šiški, pohara slovenske kino-blagajne. Iako u njegovoj komediji ima trenutaka nalik loše ispričanu vicu, ali i urnebesnih dionica (Žiga koji uspavljuje kći s 'Oi!' himnom i u trokolici vodi labuda na photo session s 'Ledom'), ona pokušava nastaviti tamo gdje je stao Mike Leigh u ranoj fazi, kad je snimao filmove poput Life Is Sweet. Ono što je grupa Leighovih luzera shrvana neoliberalnom politikom Margaret Thatcher pokušala učiniti s otvaranjem deluxe francuskog restorana, to je grupa Cvitkovićevih luzera kojima i dalje siše krv ista politika, sada utjelovljena u financijskim džihadistima, pokušala učiniti s 'deluxe' picerijom.
Uz Razrednog neprijatelja Roka Bičeka kao još jednoj storiji o bullyngu u školskim klupama, koja priziva filmove poput Cantetova Razreda i Vučkovićeve Paname, Ciklus donosi i dva fina slovenska dokumentarca. Antiglobalistički komad Boj za (Borba za) u režiji Siniše Gačića prati prosvjede djece Occupy pokreta koji su se mjesec dana nakon okupacije Wall Streeta okupili na ljubljanskom Trgu burze, a čija brojnost dokazuje koliko su njihovi hrvatski (filmski) pandani tada bili pasivni i nezainteresirani, da valjda ne bi poremetili miran san naših burzovnih mešetara.
Čisti film Vlade Škafara, dokudrama Otac, prati bukolično prekmursko popodne jednog dječaka i njegova oca. Zajedno love ribu, igraju se i međusobno upoznavaju, jer se sin nakon razvoda roditelja više zbližio s majkom. Oca iznenađuje sinova lucidnost i ozbiljnost, u kućnom arhivu citata nalik spomenaru. Anđeli, najbolji igrači na planetu, držanje za srce, lirika, poetika, meditacija, filozofija. Ali ono što se na prvi pogled doima poput kratkog idiličnog susreta oca i njegova sina u prekmurskom raju, krije u sebi puno teže konotacije. Ocu je naime uručen otkaz u tvornici tekstila (slučaj 'Mura'), pa se iz raja naglo prebacujemo u pakao (štrajk). Zato Otac vodi možda najemotivniji dijalog s Gačićevim filmom. Ono što se naime dogodilo Škafarovu junaku u eri prekarijata i brojnih otkaza, na neki način je i bio jedan od povoda za ljubljansku 'okupaciju' burze.
Tu je i potresni doks Maje Weiss Banditenkinder čija se autorica pozabavila tragičnom sudbinom 650 djece iz Celja koju su 1945. nacisti nasilno odvojili od njihovih roditelja i odveli u posebne logore, da bi ih potom dali na usvajanje njemačkim obiteljima. Sličnom temom 'ukradene djece', poznatije i kao Lebensborn, već se pozabavila spisateljica Daša Drndić u izvrsnom romanu 'Sonnenschein', iako za autoricu vrijedi onaj isti stav Wernera Herzoga da u svojim dokumentarcima ne vodi intervjue već razgovara s ljudima. Pa makar teme razgovora bile jako mučne i teške. Ostaju tek jezive fotografije kao žalosni dokument užasa Povijesti.
Da baš sve ne bude tako crno, pobrinuo se Matevž Luzar (Sretan do kraja) ispričavši toplu priču o umirovljeniku koji nanovo otkriva draži života kad na tečaju informatike upozna gospođu Melitu. Glumi je neuništiva Milena Zupančič. Velika dama slovenskog filma. Ima neke proklete simbolike da je u Mirkovićevim Noćnim brodovima koji plove sličnom rutom, gospodina Jakova glumio Radko Polič. Sretan do kraja. (Dragan Rubeša)