Potkraj sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina odnos prema Clémentu se mijenja i većina francuskih kritičara i povjesničara filma visoko vrednuje njegova djela i to ne samo njegove filmove tematski vezane uz Drugi svjetski rat nego i virtuoznost u adaptacijama književnih ostvarenja, a još i više kriminalističke filmove



Kada bi se o Renéu Clémentu sudilo po tekstovima iz druge polovice pedesetih godina tada kritičara, a potom vodećih autora francuskog novog vala, nikome ne bi palo napamet da je riječ o najistaknutijem francuskom redatelju u prvih petnaestak godina nakon Drugog svjetskog rata. Novovalovci su ga proglasili primjerom cinéma d'adaptation (filmova prema književnim djelima) koje su držali najodgovornijim za propast francuske kinematografije zbog zanemarivanja filmskih posebnosti, a za račun književnih i inih vrijednosti. Povod za to im je bila njegova Gervaise (1956.), dojmljiva drama s dna francuskog društva druge polovice devetnaestog stoljeća prema romanu Jazbina (L'assommoir,1877.) Émilea Zole kojeg su scenaristički adaptirali Jean Aurenche i Pierre Bost, tada ubrajani u vodeće francuske scenariste baš zbog umijeća adaptiranja značajnih književnih djela. Gervaise je postigla nominaciju za Oscara za najbolji film na stranom jeziku i čitav niz međunarodnih nagrada među kojima su i nagrada međunarodnog žirija kritike na festivalu u Veneciji na kojem je i interpretkinja glavne uloge Maria Schell dobila pehar Volpi za najbolju glumicu, a što joj je znatno pomoglo da postane svjetska zvijezda. Iako je i po kriterijima novovalovaca zasigurno bilo mnogo lošijih filmova, napad na Gervaise, njene plodne scenariste i uglednog joj redatelja, bio je način da njihovi radikalni stavovi izazovu skandal i skrenu pozornost javnosti na njihovo poimanje filma kao posebne i potpuno neovisne umjetnosti.

Paradoksalno je pritom da je Clément u cjelovečernjem debiju Bitka za prugu (La bataille du rail, 1945.), za kojeg je u Cannesu dobio nagradu z režiju i Veliku nagradu za film, upravo pokazao svoje vrijednosti u pronalaženju autorskog filmskoga stila. Film je započet kao kratkometražni dokumentarac o željezničarima koji su se kao organizirani članovi Pokreta otpora borili protiv njemačke okupacije, a njegova visoka vrijednost donijela mu je dodatna sredstva za stvaranje cjelovečernjeg filma u kojem je Clément koristio naturščike da bi zadržao sličnost s dokumentarcem, koja je potencirana i time što mu nisu bile dostupne mogućnosti korištenja trikova, pa mu je tako pravi vlak izletio iz tračnica (sniman istodobno s tri kamere), a i u većini akcijskih scena korišteni su pravi meci. Sve je to pridonijelo naglašenoj realističnosti po kojoj je Bitka za prugu bila bliska tada u europskoj kinematografiji dominantnom talijanskom neorealizmu, a sukladna i mnogo kasnije formuliranoj Godardovoj ideji da svaki veliki dokumentarac prelazi u igrani film, a svaki veliki igrani u dokumentarni film.

Osim toga Clément je Zabranjenim igrama (Jeu xinterdits, 1952.) izazvao veći skandal no što je to uspjelo novovalovcima. U priči bez lažne sentimentalnosti o djevojčici koja ostaje bez roditelja nakon njemačkog bombardiranja i njenom prijateljstvu sa sinom seljaka koji je prihvaćaju kontrast poetskog realizma i dječjih emocija prema strahotama rata i nečasnom ponašanju odraslih (i to ne samo Nijemaca nego i Francuza) toliko je odstupao od uobičajenih pristupa ratnoj tematici da je film bio izbačen iz programa festivala u Cannesu, a i iz velike većine francuskih kina. Međutim Zabranjene igre su potom dobile Zlatnog lava u Veneciji, te Oscara za najbolji film na stranom jeziku i niz drugih međunarodnih nagrada, pa su i Francuzi naknadno počeli uviđati njihove vrijednosti, da bi potom i u domovini i u inozemstvu dugo bio smatran jednim od najboljih filmova o Drugom svjetskom ratu.

Unatoč tome nezasluženi napad novovalovaca uzdrmao je Clémentove pozicije, pa su od neposrednih reakcija na premijere kasnijih filmova jedino one na U zenitu sunca (Plein soleil, 1959.), triler prema romanu Talentirani gospodin Ripley Patricije Highsmith bile potpuno pozitivne. Tek potkraj sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina odnos prema Clémentu su opet mijenja i većina francuskih kritičara i povjesničara filma visoko vrednuje njegova djela i to ne samo njegove filmove tematski vezane uz Drugi svjetski rat nego i redateljsku virtuoznost u adaptacijama književnih ostvarenja, a još i više njegove kriminalističke filmove, pa tako gotovo svi drže U zenitu sunca pravim remek-djelom, a u isti rang uzdižu i u jednom trenutku zaboravljeni Ljubavni kavez (Les félins, 1964.).

Zato će ovaj izbor njegovih iznimnih ostvarenja našim gledateljima pružiti mogućnost da i sami provjere današnje stavove o prije stotinu godina rođenom Renéu Clémentu kao jednom od velikana francuskog, a i svjetskog filma. (Tomislav Kurelec)