Češki redatelj i scenarist, filmsku karijeru započeo je početkom četrdesetih godina prošloga stoljeća, nakon što je diplomirao kao agronom. Zajedno s Václavom Krškom napisao je i režirao dugometražni igrani film Ohnivé léto (1939.), a samostalno je snimio idući Panna (1940.). Nakon ekranizacije poznatog češkog romana Božene Nemcove Babička (1940.) proslavio se filmom Noćni leptir (Nocní motýl, 1941.) koji mu je donio pohvalu žirija na međunarodnom filmskom festivala u Veneciji 1941. godine. Aktivno nastavlja snimati tijekom Drugog svjetskog rata, snimivši još sedam filmova. Uspjeh ponavlja ratnim trilerom Muškarci bez krila (Muži bez krídel, 1946.) koji osvaja glavnu nagradu filmskog festivala u Cannesu 1946. godine (ravnopravno priznanje dijeljeno s Kratkim susretom Davida Leana, Rim otvoreni grad Roberta Rossellinija i Pastoralnom simfonijom Jeana Dellanoya). Uslijedili su Znamení kotvy (1947.), Krizovatka (1947.), Muzikant (1948.) i Bílá tma (1948.). Dolaskom komunizma na vlast karijeru nastavlja u inozemstvu. U Zapadnoj Njemačkoj snima kriminalistički Kronjuwelen (1950.), dramu Das ewige Spiel (1951.) i kriminalistički Die Spur führt nach Berlin (1952.). Na poziv Branimira Tume, tadašnjeg ravnatelja Triglav filma 1952. godine se preselio u Ljubljanu. U produkciji Triglav filma snima romantičnu komediju Vesna (1953.) koja postiže iznimnu popularnost na jugoslavenskim prostorima. Na prvom filmskom festivalu u Puli 1954. godine film osvaja nagradu za najbolji film, režiju i glavnu žensku ulogu (Metka Gabrijelčič). U koprodukciji Triglav filma i s jugoslavensko-njemačkim glumačkim postavom režira Am Anfang war es Sünde (1954.) prema priči Guya de Maupassanta. Za ratnu dramu Trenutke odločitve (1955.) primio je nagradu za najbolji film 1955. godine na filmskom festivalu u Puli. Nakon toga ponovno u zapadnonjemačkoj produkciji snima dva Heimatfilma (tipičan žanr njemačkih filmova smještenih u ruralno okružje koji naglašavaju ljepotu prirode uz prigodnu sentimentalnu ljubavnu priču), Hilfe - sie liebt mich (1956.) i Die Geierwally (1956.). S Marcellom Mastroiannijem u glavnoj ulozi, a u koprodukciji Zapadne Njemačke, Italije i Jugoslavije (Zagreb film) snimio je komediju Kruh i sol (La ragazza della salina, 1957.). Godine 1957. režirao je nastavak Vesne, također tada vrlo uspješan romantični film Ne čakaj na maj (1957.). U produkciji Bosna filma režirao je socijalnu dramu Vrata ostaju otvorena (1959.) u kojem je kao sedamnaestogodišnjakinja debitirala Milena Dravić. Uslijedio je X-25 javlja (1960.), špijunski triler čija je radnja smještena u Zagrebu u vrijeme NDH. Film je postigao velik uspjeh osiguravši široku svjetsku kino distribuciju. Uslijedila je glazbena komedija Srešćemo se večeras (1962.) snimljena za Bosna film. U Sloveniji ponovno za Triglav film snima komediju Naš avto (1962.), no film je naišao na slab prijam publike. Nakon toga nije uspijevao dobiti nove projekte i tri godine kasnije snima tek kratkometražni dokumentarni film Piran (1965.). Ne nalazeći više posla u Jugoslaviji, počinje u Njemačkoj režirati za televiziju. Snima dvodijelnu seriju Mafia - Die ehrenwerte Gesellschaft (1966.), dvanaest nastavaka serije La kermesse des brigands (1968.) i seriju Rinaldo Rinaldini (1969.). Televizijski film Das Kamel geht durch das Nadelöhr (1970.) njegov je posljednji rad.




Povratak Františeka Čapa, prvog gay šikaniranog filmaša u Jugoslaviji - jutarnji.hr