Shôhei Imamura

15.09.1926, Tokio, Japan - 30.05.2006, Tokio, Japan

 

Director
Redatelj i scenarist, studirao je povijest Zapada na Waseda sveučilištu u Tokiju, no dobar dio vremena provodio je pišući i režirajući kazališne drame. Nakon diplomiranja 1951. godine započinje filmsku karijeru radeći kao asistent redatelja uz Yasujira Ozua na filmovima Bakushū (Early Summer, 1951.), Ochazuke no aji (The Flavor of Green Tea over Rice, 1952.) i Tōkyō monogatari (Tokyo Story, 1953.). Prešavši iz Shochiku filmskog studija 1954. godine u Nikkatsu radi kao asistent redatelja za Yuzoa Kawashimu. Vlastiti redateljski debut ostvaruje filmom Nusumareta yokujo (Stolen Desire, 1958.), već u njemu dotaknuvši neke od budućih tema svojih filmova. Tri filma snima na nalog Nikkatsua, no obrađuje ih na svoj način stavivši naglasak na niže slojeve društva koji će biti njegov budući glavni interes. Autorski pečat daje filmu Buta to gunkan (Pigs and Battleships, 1961.), no studio ga, nezadovoljan rezultatom koji ocjenjuju anti-američkim ostavlja bez rada iduće dvije godine. Ipak, slijedećim filmovima Žena kukac (Nippon konchûki / The Insect Woman, 1963.) i Akai satsui (Intentions of Murder, 1964.) nastavlja jednako u svom stilu te postaje jedan od vodećih redatelja japanskog Novoga vala. Osniva vlastitu produkcijsku kuću Imamura Production 1965. godine i za nju snima Erogotoshi-tachi yori: Jinruigaku nyûmon (The Pornographers, 1966.). Nakon komercijalnoga neuspjeha drame Kamigami no Fukaki Yokubo (Profound Desires of the Gods, 1968) ostatak sedamdesetih snima dokumentarne i nižebudžetne filmove. Za kriminalistički Fukushû suru wa ware ni ari (Vengeance is Mine, 1979) dobiva nagradu za najbolji film i redatelja od japanske akademije, a drama Balada o Narayami (Narayama-bushi-ko, 1983.) donosi mu Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu 1983. godine. Crna kišax (Nippon konchûki / Black Rain, 1989.) donosi mu još jednu nagradu za najbolji film i redatelja od strane japanske akademije 1990. godine, a za Jegulju (Unagi / The Eel, 1997.) osvaja još jednu Zlatnu palmu u Cannesu (dijeljeno sa Ta'm e guilass Abbasa Kiarostamija). Njegova posljednja dva dugometražna igrana filma su Kanzo sense (Dr. Akagi, 1998.) i Akai hashi no shita no nurui mizu (Warm Water Under a Red Bridge, 2001.).

Filmografija


Filmovi redatelja

Balada o Narayami (1983)

(Narayama bushikô, Japan, 1983)

Režija: Shôhei Imamura
FOTOGRAFIJA: Hiroshi Kanazawa, Shigeru Komatsubara, Masao Tochizawa
Sadržaj:

Među siromašnim i gladnim mještanima malog planinskog sela u Japanu tijekom 19. stoljeća je i 69-godišnja Orin. Iako je riječ o ženi odlična zdravlja koja najbolje od svih mještana lovi ribu, Orin zna da ju nakon 70. rođendana čeka pokoravanje pravilima temeljenima na gladi i neimaštini. Naime, svaki stanovnik njihova sela koji navrši 70 godina mora otići u planinu Narayamu i ondje se prepustiti smrti, jer tako mlađima otvara prostor i priliku za život....

boja, 130'

Zašto ne?

(Eejanaika, 1981.)

Režija: Shôhei Imamura
FOTOGRAFIJA: Shinsaku Himeda
Sadržaj:

Radnja filma smještena je u drugu polovicu devetnaestog stoljeća, u zadnje dane Togukawa šogunata. Nakon izolacije od gotovo dva stoljeća zemlja se polako otvara zapadu, a društvene promjene koje pritom nastaju pratimo posredovanjem glavnog lika. Japanski seljak koji je, nakon nasukavanja broda, u Americi proveo nekoliko godina sada se vraća u domovinu.

35 mm, boja, 151 min

Zegen

(1987.)

Režija: Shôhei Imamura
FOTOGRAFIJA: Masao Tochizawa
Sadržaj:

Satira japanskih imperijalističkih tendencija ocrtana je kroz lik Iheijia Muraoke, svodnika koji spaja poduzetnički duh s domoljubljem otvarajući brojne bordele širom jugoistočne Azije namijenjene japanskim vojnicima. Iskočivši s broda, Iheiji Muraoka na početku dvadesetog stoljeća završi u Hong Kongu. Bez novca i doma, počne raditi kao šegrt u brijačnici. Kad ga japanski konzulat pošalje u špijunsku misiju u Mandžuriju, na pamet mu padne poslovna ideja.

35 mm, boja, 124 min
Vidi cijeli program