Hrvatski film pedesetih

Desetljeće velikog filma

Vlak bez voznog reda
Po konceptu epske socijalne melodrame vrlo sličan godinu ranije nastalom filmu Cesta duga godinu dana Giuseppea De Santisa (u oba je kao suscenarist figurirao tada još slabo poznati Elio Petri), cjelovečernji igrani prvijenac Veljka Bulajića razlikuje se od prethodnika time što su imaginarni prostor i vrijeme zamijenjeni povijesno autentičnim, godinom 1946. u kojoj su siromašni kolonisti iz Like krenuli po zemlju u Slavoniju i Vojvodinu. To je konkretno određenje na stanovit način ipak imaginarno. U filmu se nigdje ne spominje da su iz tih krajeva istjerani folksdojčeri nego se poklon karakterizira kao 'dar revolucije'.Postrani od ideološke bajkovitosti, 'Vlak bez voznog reda' vrlo je ambiciozno napravljeno ostvarenje, pa ne čudi što je dobilo prvu nagradu u Puli, s uspjehom prikazano u Cannesu i obišlo mnoge svjetske kino mreže. Dinamično izvedeni kadrovi s bogatim drugim planom, neprestana izmjena lokacija (u pitanju je film putovanja) i solidne glumačke izvedbe odlike su Bulajićeve režije koja će već godinu kasnije u 'Ratu' otkriti i svoje znatno neugodnije naličje.
Deveti krug
Snimljen u razdoblju kad je 'Jadran film' počeo preferirati gostovanja redatelja iz drugih republika (domaći su filmaši sve više gnjavili oko honorara), Deveti krug pokazao je plodan rezultat takve politike. France Štiglic bio je tada najugledniji slovenski redatelj, čija je Dolina mira postigla međunarodni uspjeh, a gostovanje u Hrvatskoj i za njega je bio izazov jer je scenarij Zore Dirnbach s intrigantnom pričom o neočekivanoj ljubavi mlade Židovke i Hrvata - koji ju ženi i protiv volje, na nagovor roditelja, kako bi se djevojku zaštitilo od ustaških progona bio izvanserijska melodrama za razinu tadašnje jugoslavenske kinematografije. Inače sklon stilizacijama, Štiglic je rezirao film u tradiciji klasičnog realizma, s fino zaokruženim scenama te spretnim izmjenama kammerspiela (dominantnog u filmu s obzirom da glavna junakinja jedva napusti dom u kojem se krije) i eksterijernih, napučenijih prizora. Blistav posao obavio je Štiglicov snimatelj Ivan Marinček , slikajući Zagreb ekspresivnošću na kojoj su mu mogli pozavidjeti mnogi hrvatski kolege. U filmu su fascinantno debitirali Dušica Žegarac i Boris Dvornik, a Zlatna arena u Puli, izvrstan prijam u Cannesu i nominacija za Oscara tek su neka od priznanja kojima je 'Deveti krug' obasut. Paradoksalno, film je početkom devedesetih skinut s programa HRT-a zbog 'osjetljive teme' i do danas još nije na njoj prikazan.
H-8
Dobitnik prve nagrade u Puli i veliki hit u kinima tadašnje Jugoslavije prvi je hrvatski film tzv. skokovite naracije: zbivanja su izložena neprestanim vraćanjima unatrag i paralelnim radnjama, što cjelini daje iznimnu dinamičnost, a režija Nikole Tanhofera svaki od tih dijelova oblikuje kao čvrstu vinjetu. Film je zanimljiv za razdoblje u kojem je nastao, jer se u potpunosti izmiče ideologiziranosti, nalazeći alibi u pukom evociranju teškog sudara autobusa i kamiona na autocesti Zagreb-Beograd. Otkrivanje novog prostora mimo socrealističkog kulturnjačkog diktata rezultirao je i novim slobodama, pa H-8, kao rijetko koji dotadašnji domaći film, obiluje uvjerljivim krokijima običnih ljudi najrazličitijih profila čija je jedina ambicija - preživljavanje.
Zahvaljujući spretnoj dramskoj dosjetci (još mladi Zvonimir Berković i novinar Tomislav Butorac autori su scenarija) kojom se sve do završnice ne otkriva tko će sjesti na mjesta u autobusu na kojima su se nalazili poginuli, film nadilazi okvire doku-drame i ostvaruje nepatvoreni tragični naboj. A prizor u kojem putnici zure pred sebe i ne sluteći u što srljaju dok s radija odjekuje pjesma Gaby Novak Sretan put vrijedi ubrojiti u velike trenutke europskog filma pedesetih.
Opsada
Partizanski omnibus Branka Marjanovića iznimno je slabo primljen u vrijeme premijere, štoviše, u novinskim su ga napisima proglašavali najgorim domaćim filmom dotad snimljenim. Ojađeni redatelj napustio je igrani film i posvetio se kasnije dokumentarcima o životinjama. Krah 'Opsade' iz perspektive razdoblja u kojem je nastao donekle je razumljiv, budući da se u to doba partizanski žanr već trudio baviti intrigantnim moralnim dvojbama glavnih protagonista (iste godine na pulskom su festivalu prikazana puno ambicioznija ostvarenja Ne okreći se sine Branka Bauera i Veliki i mali Vladimira Pogačića), dok se Marjanovićev film u odnosu na takvu produkciju doimao poprilično staromodnim.
Današnjim filmofilima Opsada , međutim, ne mora biti nezanimljiva. Prva priča s Juricom Dijakovićem i Ivom Šubićem u glavnim ulogama hrvatska je inačica Reedova 'Bjegunca', sa zanimljivim korištenjem lokacija oko zagrebačkog glavnog kolodvora, dok je druga pokušaj partizanske komedije, ali bez žalca koji bi joj podario Joža Horvat, scenarist prethodnog, zabranjenog Marjanovićeva filma Ciguli Miguli. Treću priču vrijedi vidjeti zbog glazbeničkog ambijenta (scenarist Zvonimir Berković) i glumačkog debija slikarice Goranke Wruss. Uzgred, u okvirnoj priči koja se odigrava u zgradi opsjednutoj od Nijemaca partizanskog liječnika koji porađa dijete glumi povjesničar hrvatskog filma Ivo Škrabalo, ali je na špici krivo potpisan kao Branko.
Nije bilo uzalud
Redateljski debi renomiranog hrvatskog snimatelja Nikole Tanhofera (sam je napisao i scenarij po ideji Pere Budaka) vješto spaja socrealističke i populističke elemente. Priča o mladom liječniku koji se bori protiv praznovjerja i epidemije u močvarnom kraju mogla je rezultirati suhoparnim pedagoškim djelcem, no Tanhofer ju je oživio inekcijama melodrame i trilera, stvorivši prilično atraktivnu vrstu filma za publiku (odjek u kinima bio je iznimno dobar). Film je napravljen kombinacijom rada u studiju (glavnina interijernih scena) i na lokacijama u Kopačkom ritu, no zanimljivo je da novopečeni redatelj uopće ne robuje svom bivšem poslu: umjesto da prekomjerno naglašava vizualni prosede, sebi kao glavni zadatak postavlja tečnu naraciju. Posebno je dobro dočaran provincijski ugođaj, koji neke od protagonista guši, dok druge oslobađa od velegradske bezličnosti. U svojoj prvoj glavnoj ulozi Boris Buzančić solidno zadržava pažnju gledatelja, međutim, prava Tanhoferova glumačka otkrića su Mira Nikolić i Antun Vrdoljak: oboje će kasnije nastupiti i u redateljevu najvećem uspjehu H-8.
Djevojka i hrast
Prvenac Kreše Golika Plavi 9 pozdravljen je kao poželjan otklon od tada vladajućeg socrealizma, nogometna komedija koja više brine o publici nego o nepisanim narudžbama društva. Bio je to tek polovično izveden koncept, budući da se znatan dio priče ipak bavio preodgajanjem socijalizmu neprilagođenih pojedinaca, a i Golikova je režija trpila od početničkih neurednosti. Kolikogod veliko bilo razočaranje 'žanrovaca' što je njihov favorit za svoj drugi redateljski rad odabrao ruralnu melodramu koja je bila duhovno bliskija meksičkim klasicima Emilia Fernandeza negoli holivuskom pučkom kinu, mora se priznati da je Djevojka i hrast ipak puno artikuliranije ostvarenje nego Plavi 9. Patetičan scenarij Mirka Božića nije ni nudio puno više od prigode za vizualne egzibicije snimatelja Frane Vodopiveca (nagrada u Puli), no sve što je Golika zanimalo u takvoj vrsti filma uglavnom je i ostvareno. Ekspresivna, za to doba vrlo moderna fizionomija Tamare Marković (također nagrada u Puli) nudila je prigodu i za nešto više, ali za to autori kao da nisu imali previše sluha. Povoljna kritičarska recepcija tog ostvarenja možda bi odvela Golika putovima čistog artizma, no, srećom u nesreći, prisilna desetgodišnja pauza koja je uslijedila vratila ga je populističkom filmu.
(Nenad Polimac)