Pobačaj je tema koja se u hrvatskom filmu pojavila rano, krajem 1920-ih, pokazujući da rasprave oko te teme u hrvatskom društvu postoje već najmanje stotinjak godina. Grješnice (ili Grešnice ili Macina i Ankina sudbina) Joze Ivakića iz 1930. godine igrani je film kojim je zdravstveno-obrazovna djelatnost filmskog odjela Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar izašla iz okvira putujućih kino-predstava po hrvatskim selima. Zahvaljujući svojoj dužini i ambicioznosti zapleta, Grješnice su prikazivane kao glavni dio večernjeg programa hrvatskih kina. Film je inspiriran činjenicom da je pobačaj postao česti izbor slavonskih seljanki. Sugerirajući da je on odgovaran za drastično smanjenje prirodnog priraštaja u Slavoniji, film kroz priču o seljankama kojima je milija zabava nego briga o mnogobrojnoj djeci kritizira praksu abortusa. Ovaj film privukao je znatnu pozornost hrvatske javnosti.
U hrvatskim filmovima socijalističke jugoslavenske kinematografije pobačaj je također prikazivan s negativnim predznakom, ali pri tom problematična nije bila odluka da se abortus učini, već (ne)mogućnost slobode izbora. U igranim filmovima Pukotina raja (1959) Vladimira Pogačića i Daj što daš (1979) Bogdana Žižića nije problem u tome što su se žene odlučile na pobačaj, već u tome što su ih na tu odluku prisilili njihovi muževi. U socijalističkom jugoslavenskom društvu izazvani pobačaj je bio dozvoljen, a žene su imale jednaka prava kao muškarci, uključujući pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koje su muški likovi ova dva filma odlučili prekršiti.
Dva dokumentarna filma iz tog razdoblja temu pobačaja obrađuju s dva suprotna gledišta. Film A B (1977) Ljubice Janković zalaže se za slobodu izbora pobačaja i izlaže razumijevanje prema razlozima pobačaja. Jednom scenom u filmu sugerira se tema o kojoj su se vodile polemike u tadašnjem društvu – da li pobačaj smije biti (jedina) zdravstvena usluga koja se u Jugoslaviji dodatno plaća. U drugom filmu A ljudi ko ljudi (1979) Petra Trinajstića odluka da se dijete zadrži unatoč otežanim uvjetima života i pritisku okoline prikazuje se sa simpatijama, a sam čin abortusa prikazan je u zlokobnom tonalitetu. Ova dva filma svjedoče da jugoslavensko ustavno pravo čovjeka da samostalno odluči o rađanju djece ne znači isto za sve ljude. Za ženu iz prvog filma ono označava pravo da abortira, a za ženu iz drugog filma pravo da rodi. Koje od ova dva prava je „u pravu“ predmet je, često žestokih, rasprava u današnjem hrvatskom društvu.
U hrvatskom igranom filmu nakon 1990-ih motiv izbora između pobačaja i rađanja prisutan je u filmu Zagreb Cappuccino (2014) Vanje Sviličić, ali se češće javljao motiv ilegalnih pobačaja. U filmu Fine mrtve djevojke (2002) Dalibora Matanića on je sporedna tema, a u filmu Ljudožder vegetarijanac (2012) Branka Schmidta jedna je od glavnih tema filma. U prikazu najmračnijih strana hrvatskog društva uklopljen je i pobačaj nakon 28. tjedna trudnoće. U suvremenom hrvatskom igranom filmu, dakle, ogleda se stav da je emancipacija žena u vezi prava na pobačaja uglavnom ostvarena (u filmu Ljudožder vegetarijanac glavni lik uspije tek prevarom, a ne prisilom, nagovoriti ženu na legalni pobačaj). Ostaje još problem izazvanog pobačaja ploda nakon 28. tjedna trudnoće oko kojeg se ipak cijelo društvo slaže da se radi o usmrćivanju ljudskog bića.
Juraj Kukoč