Velika retrospektiva povodom 100. godišnjice rođenja Pier Paola Pasolinija

Povodom 100. obljetnice rođenja talijanskog redatelja, scenarista, književnika i teoretičara filma Pier Paola Pasolinija, od 11. do 18. ožujka zagrebačko kino Tuškanac prikazuje cjelovitu retrospektivu koja se sastoji od svih dvanaest dugometražnih autorovih igranih filmova. Program je realiziran u suradnji s Veleposlanstvom Talijanske Republike u RH i Talijanskim institutom za kulturu u Zagrebu.

Ove godine obilježava se 100. obljetnica rođenja Pier Paola Pasolinija, velikog talijanskog redatelja, scenarista, književnika i intelektualca. Već u djetinjstvu počeo je pisati pjesme, kao mladić je studirao književnost, a svoj prvi film napisao i režirao je u 39. godini. Iako su mnogi bili iznenađeni njegovim prelaskom s književnosti na film, on se i kao filmski autor nastavio baviti profilima likova koji su zastupljeni i u njegovim romanima. 

Retrospektivu filmova Pier Paola Pasolinija u petak 11. ožujka otvorit će psihološka drama Teorem (1968), osebujno i izuzetno uspjelo djelo koje je u vrijeme premijere oštro polariziralo publiku i kritiku, ali i steklo kultni status. Pasolini u filmu naglasak stavlja na duhovne i vjerske motive, kao i na seksualnost koja je jedan od pokretača radnje. Radi se o prvom njegovom filmu u kojem je radio s profesionalnim glumcima (Silvana Mangano, Terence Stamp, Laura Betti).

Autorovo debitantsko ostvarenje je drama Accattone (1961) u kojem se oslonio na neorealističku poetiku. Pričom o egoističnom svodniku koji se zaljubi i zbog ljubavi postaje mučenik, film je u vrijeme premijere predstavljao priličan skandal, ali naknadno stekao veliki ugled. Već u svom prvom filmu Pasolini je predstavio neka od temeljnih obilježja svog autorskog rukopisa, poput angažmana naturščika i stavljanja naglaska na siromašne pojedince kao protagoniste. 

Impresivnu dramu Mama Roma (1962) Pasolini je često opisivao kao svojevrsnu posvetu svom mentoru Robertu Rosselliniju i njegovu glasovitom filmu Rim, otvoreni grad. Kao glavnu glumicu angažirao je sjajnu Annu Magnani koja je uloge gradila prvenstveno na emocionalnoj autentičnosti i karakternoj ekspresivnosti, a ona je za ovu ulogu nagrađena kao najbolja glumica u Veneciji. Film je realiziran u stilu neorealizma, što je Pasoliniju omogućilo prikaz života siromašnog proletarijata. 

Impresivna biblijska drama Evanđelje po Mateju (1964) ovjenčana je Posebnom nagradom žirija u Veneciji. Vjerna adaptacija evanđelja u kojem se prati život Isusa Krista jedan je od Pasolinijevih najcjenjenijih filmova i jedino njegovo djelo koje nije naišlo na negativne odjeke u crkvenim krugovima, već je čak i hvaljen. Radi se o jednom od najdojmljivijih filmova koji se bave religijskim temama, za što se neki smatrali zaslužnom činjenicu da ga je snimio ateist. 

Ptičice i ptičurine (1966) je humorna drama za (dvostruku) glavnu ulogu u kojoj je glasoviti talijanski komičar Totò ovjenčan talijanskim Zlatnim globusom. Radi se o alegorijskom ostvarenju realiziranom u formi filma ceste, za koje je Pasolini tvrdio da mu je to najdraži film u karijeri. Djelo predstavlja neobičnu fantaziju u kojoj autor u tematski fokus stavlja kršćanstvo i marksizam, pritom ostavljajući otvorenim pitanje vjeruje li osobno u nešto od toga, ili pak u oboje. 

Kralj Edip (1967) je uspješna adaptacija znamenite Sofoklove tragedije i prvi dio tzv. „mitskog ciklusa” Pasolinijeva opusa. Napustivši realizam i religijske motive svojih prvih filmova, postupno se okrenuo tematici vezanoj uz predklasičnu i klasičnu Grčku, njezinoj književnosti i mitologiji. Kroz opise antičkog i mitskog, uspostavio je odnos s tadašnjom društvenom stvarnošću, kritizirajući građansko društvo i njegovu neljudskost te izvana prikazujući i istražujući buržoasku kulturu. 

Operna diva Maria Callas svoju jedinu filmsku ulogu ostvarila je u Pasolinijevoj fantastičnoj drami Medeja (1969), slobodnoj adaptaciji glasovite Euripidove tragedije Medeja i mita o Jazonu i Argonautima. Callas je sjajno interpretirala kraljevnu Medeju, a iako nije doživio komercijalni uspjeh, film je dočekan pozitivnim kritikama. Radi se o odlično režiranom, vizualno iznimno dojmljivom i naglašeno atmosferičnom djelu nabijenom simbolikom. 

Satirična drama Svinjac (1969) temeljena je na Pasolinijevu istoimenom i često izvođenom kazališnom komadu. Riječ je o tematski očekivano provokativnoj, ali i nelagodnoj satiri u kojoj Pasolini žestoko kritizira i snažno napada europsku (neposredno njemačku) srednju klasu sredine 20. stoljeća. Na meti njegove radikalne kritike su malograđansko kapitalističko društvo i neofašističke tendencije u Europi (ne samo) onog vremena. 

Pustolovna drama Dekameron (1971), nagrađena Srebrnim medvjedom u Berlinu, izuzetno je uspjela slobodna adaptacija istoimene zbirke novela Giovannija Boccaccia. Pasolini je kroz priče i teme koje se odigravaju u prošlosti želio na metaforičan način kritički progovoriti o tadašnjem (ne samo) talijanskom društvu. Riječ je o prvom segmentu njegove „trilogije života”, filmu koji slavi mladost i uživanje u životu, a sam Pasolini u filmu tumači ulogu ambicioznog slikara freski. 

Povijesna drama Canterburyjske priče (1972) nagrađena Zlatnim medvjedom u Berlinu, drugi je dio „trilogije života” i adaptacija istoimenog epa srednjovjekovnog pisca Geoffreyja Chaucera kojeg u filmu glumi sam Pasolini. Riječ je o jednom od njegovih najznačajnijih filmova u kojem odlazi u smjeru razuzdanog ekspresionizma, a film se može interpretirati i kao kritika krutih pogleda na seksualnost i seksualnih normi podjednako u Chaucerovo, kao i u Pasolinijevo vrijeme.

Pustolovna fantastična humorna drama Cvijet tisuću i jedne noći (1974), ovjenčana Velikom nagradom žirija u Cannesu, adaptirana je prema pričama iz knjige Tisuću i jedna noć. U trećem,  najatraktivnijem i estetski najdorađenijem dijelu svoje „trilogije života”, Pasolini se na vrlo zanimljiv način bavi temama izdaje, gubitka i pokajanja, dok je svaka priča obilježena i motivom seksualnosti. 

Salò ili 120 dana Sodome (1975) smatra se jednim od najkontroverznijih filmova 20. stoljeća. Svoj posljednji film Pasolini je smatrao alegorijskim prikazom kapitalizma u kojem su materijalne vrijednosti kao i želje za konzumerističkim uživanjem i stjecanjem profita posve uništile ljudski duhovni život i humanizam, a središnji motivi kojima se film bavi su okrutnost, bezobzirnost i krajnja bešćutnost fašizma, kao i opasnost koju može predstavljati posjedovanje neograničene moći.