Jan Němec

12.07.1936, Prague, Czechoslovakia (now Czech Republic) - 18.03.2016, Prague, Czech Republic

 

Director

Češki redatelj i scenarist. Studirao režiju na čuvenoj praškoj filmskoj akademiji FAMU pod mentorstvom redatelja Václava Krške. Za studija je zbog tvrdoglavosti i beskompromisnosti smatran problematičnim, ali ujedno i jednim od najtalentiranijih redatelja generacije, svojevrsnim enfant terribleom čehoslovačkog novog vala.

Iako s kolegama dijeli sklonost improvizaciji i povjerenje u neprofesionalne glumce, rezolutno odbija realizam i klasičnu narativnu strukturu, te stvarnost ne nastoji sagledati humorno. Uz Krškinu podršku, tijekom studija režira film prema pripovijetci Najsvetije riječi našeg života, „poljskog James Deana“, pisca Mareka Hłaskoa (1956), u formi razgovora između dvoje nagih ljubavnika u krevetu, no film zbog krađe negativa nikada nije prikazan i drži se trajno izgubljenim.

Nakon što mu je za diplomski rad zabranjeno ekranizirati novelu češkog prozaika Arnošta Lustiga o postarijem bračnom paru koji odbija povjerovati da im je sin umro u koncentracionom logoru, izabire drugu piščevu pripovijetku i diplomira filmom Zalogaj (Sousto, 1959), o dvojici mladića koji prilikom transporta iz jednog koncentracionog logora u drugi ukradu komad kruha, za koji je nagrađen na festivalima u Amsterdamu i Oberhausenu. Njegova samosvojnost uočljiva je u 'cjelovečernjem' prvijencu Dijamanti noći (Démanty noci, 1964), zasnovanom na autobiografskoj pripovijetci Tama nema sjenku (1958) Arnošta Lustiga, priči o dvojici mladića koji nakon bijega iz vlaka na putu za koncentracioni logor lutaju nepoznatim podnebljem u potrazi za hranom i vodom, da bi na koncu postali lovinom vremešnih Nijemaca u lovu.

Uz pomoć impresivne kamere Jaroslava Kučere i Miroslava Ondričeka, te montaže Miroslava Hájeka, Němec je narušavanjem linearnog pripovijedanja i uz minimum dijaloga fascinantno oslikao fizičku iscrpljenost i stanje izmučene psihe dvojice mladića, suočivši gledatelja s košmarnom strujom svijesti pojedinca u borbi za goli život, njegovim mislima, snovima, sjećanjima, fantazijama, halucinacijama, vizijama, miješajući ih u kontinuum u kojem prošlost, sadašnjost i budućnost postaju jedna stvarnost.

Iskoristivši povijesni kontekst Holokausta kao paravan za prikaz subjektivnog svijeta čovjeka suočena sa smrću, Němec je priču transponirao u bezvremensku, apstraktnu alegoriju o mladim ljudima progonjenim u neprijateljskom svijetu, pa snaga ovog nezaboravnog, halucinatornog djela „čistog filma“, nagrađenog na festivalu u Mannheimu te nagradom kritike u Pesaru, dijelom leži i u njegovoj enigmatičnosti. Iduće godine, u omnibusu od pet priča prema prozi Bohumila Hrabala, svojevrsnom manifestu čehoslovačkog novog vala pod nazivom Biseri na dnu (Perlicky na dne, 1965, suredatelji Věra Chytilová, Jaromil Jireš, Jiří Menzel i Evald Schorm), režira epizodu Varalice (Podvoniki), priču o dvojici muškaraca u domu za starije osobe koji na izmaku života uslijed varljivog sjećanja jedan drugome pripovijedaju o navodnoj vlastitoj slavnoj prošlosti opernog pjevača, odnosno novinara.

Njegov drugi cjelovečernji igrani film, prema scenariju koji je napisao s autoricom priče, scenografkinjom (i svojom tadašnjom suprugom) Ester Krumbachovom, satira O svečanosti i gostima (O slavnosti a hostech, 1966), jedno je od najznačajnijih i politički najkontroverznijih djela čehoslovačke kinematografije 1960-ih. Pričom o skupini ljudi koji za idiličnoga piknika, nakon neugodna susreta sa skupinom nasilnika i njihova ispitivanja, bivaju spašeni od strane „domaćina“ te pozvani pridružiti se zabavi i večeri uz jezero te uživati, da bi jedinog koji to odbije i kasnije nestane proganjali ostali uzvanici i psi, prevladava kafkijanski ugođaj i estetika teatra apsurda, dok su mnoge scene navodno inspirirane Manetovim Doručkom na travi (1863), Goyinim Los caprichos (1799), Renoirovim Izletom (1936-40), Buñuelovim Anđelom uništenja (1962), fotožurnalizmom Henri Cartier-Bressona te fotografijama večere na dodjeli Nobelove nagrade, nacističkih oficira i Hitlera te vijetnamskoga rata.

Iako Němec odbija tumačenje da je film alegorija o totalitarnom sustavu, djelo ima jasne političke konotacije, tim više što je u njemu igrala većina ondašnje praške inteligencije (npr. redatelj Evald Schorm koji je igrao odbjegloga gosta, književnici Ivan Vyskočil i Josef Škvorecký, skladatelji Jan Klusák i Karel Mareš, psiholozi Jiři Němec i Dana Němcová, od kojih su neki kasnije bili potpisnici Povelje 77), a privukao je i šire gledateljstvo unatoč tome što redatelj u njemu dalje razrađuje svoje težnje ka filmu u kojem je svaka sličnost sa stvarnošću nevažna. Generalni sekretar partije i čehoslovački predsjednik Antonín Novotný navodno je pobjesnio kad je vidio film, dijelom jer je film interpretirao kao komentar na zabranu Schormova filma Svakodnevna hrabrost (1964), dijelom stoga što je Ivan Vyskočil ličio na Lenjina, ali vjerojatno ponajviše stoga što je film predstavljao vrlo jasan portret i bunjuelovski preciznu analizu društva koje mora biti „sretno“ u totalitarizmu, odnosno komentar toga kako se ljudi prilagode životu pod režimom. Film je zabranjen za prikazivanje, nije mu dopušteno sudjelovati na venecijanskoj Mostri 1967., u Cannesu iduće godine nije prikazan zbog prekida festivala uslijed studentski demonstracija, a nakon što je za praškog proljeća nakratko pušten u distribuciju, ubrzo postaje jednim od četiriju „zauvijek zabranjenih“ čeških filmova (preostala tri bila su Gori, moja gospođice (1967) Miloša Formana, Svećenikov kraj (1968) Evalda Schorma, te Svi dobri zemljaci (1969) Vojtecha Jasnyja).

Izbjegavši za dlaku uhićenje i zatvor, Němec je s Krumbachovom odmah započeo rad na filmu Mučenici ljubavi (Mucedníci lásky, 1967), tri nepolitička, nadrealistička i farsična sna o neostvarenoj ljubavi u tradiciji češkog poetizma 1920-ih, odnosno umjetničke avangardne skupine Devětsil, s reminiscencijama na nijemofilmsku, slapstick komediju, svojevrsnu posvetu popularnoj glazbi 1960-ih prožetu šlagerskim songovima (Eve Olmerove, Karela Gotta, Marte Kubišove) i jazz glazbom (Jana Hammera i Miroslava Vitouša), kojim je – uslijed napada zbog nerazumljivosti – definitivno zapečatio svoju reputaciju neobuzdanog, nekonformističkog redatelja. Iste godine, za boravka u Amsterdamu, u svega jednom danu režira kratkometražni film Majka i sin (Mutter und Sohn, 1967), o ljubavi majke prema pokojnom sinu, čak i unatoč tome što je bio sadistički zlostavljač i ubojica, za koji je nagrađen Grand Prixjem u Oberhausenu. Po povratku u domovinu realizira kratkometražni Strahovska demonstracija (Strahovská demonstrace, 1968), analizu studentskih prosvjeda 1967., potom serijal kratkih TV filmova pod nazivom Ogrlica melankolije (Náhrdelník melancholie, 1968), te dokumentarni film o Čehoslovačkoj i rodnom gradu Oratorij za Prag (Oratorium pro Prahu, 1968), sniman u doba praškog proljeća i reformi Alexandera Dubčeka, koji završava neposredno pred intervenciju snaga varšavskog pakta, da bi ga kasnije dopunio sekvencama ulaska sovjetskih tenkova koje tvore izrazit kontrapunkt ostalom sadržaju. Dijelovi tog filma prikazivani su na zapadnim televizijskom postajama te upotrijebljeni u ekranizaciji romana Nepodnošljiva lakoća postojanja Milana Kundere (u režiji Philipa Kaufmana, 1988), na kojem je Němec radio kao savjetnik.

Nakon tog filma Němec više ne nalazi posla, a iako je godinama molio vlasti da mu odobre rad ili dopuste da napusti zemlju, dozvolu za odlazak dobiva tek 1974., kada odlazi u bivšu SR Njemačku, potom u Francusku, Nizozemsku, Švedsku, da bi se trajnije nastanio u SAD-u. U Njemačkoj je režirao srednjometražni TV film Preobrazba (Die Verwandlung, 1975), prema istoimenoj Kafkinoj pripovijetci, snimljen u cijelosti iz subjektivne vizure lika, nakon čega slijedi njegov prvi i jedini dugometražni film u inozemstvu, nezapaženi Izrez na leđima (Das Rückendekolleté, 1975), smješten u Francusku tijekom uspona Hitlera i španjolskog građanskog rata 1930-ih, o grupi uzvanika na luksuznom dvorskom balu pod maskama na kojem se događa ubojstvo.  Iste godine slijedi kratkometražni TV film Češka veza (The Czech Connection, 1975), a onda nakon višegodišnje pauze dugometražni BBC-jev dokumentarac Istinite priče: Mir u našem vremenu? (True stories: Peace in our time?, 1988), o Münchenskom sporazumu 1938. (čiji je kuriozitet i snimka Monty Pythonovca Johna Cleesea u ulozi Nevillea Chamberlainea u režiji Petera Cooka), te TV-film Pjesnik se sjeća (The poet remembers, 1989), o poljskom književniku i nobelovskom laureatu Czesławu Miłoszu. Nakon baršunaste revolucije 1989. u domovini režira U svjetlu kraljeve ljubavi (V žáru královské lásky, 1990), bizarnu, grotesknu i krajnje stiliziranu adaptaciju romana Patnje kneza Sternenhocha (1928), češkog filozofa i književnika Ladislava Klíme, smještenu u suvremeni Prag, u estetici kiča i rock-opere, koja se s pravom nije dojmila ni kritike ni publike. Sljedeće ostvarenje, Kodno ime: Rubin (Jmeno kodu: Rubin, 1997), mješavina fikcije, dokumentarnog filma i arhivskog materijala, redateljeva je refleksija o alkemiji i politici u kojoj uz pomoć eliptične narativne strukture pripovijeda bizarnu priču o dvoje mladih, Michalu i Rubin, koji u Pragu pokušavaju pronaći sastojak koji nedostaje za kamen mudraca.

U novom tisućljeću režira dnevnički film, odnosno ispovjedni, autobiografski dokumentarni video esej Noćni razgovori s majkom (Nocní hovory s matkou, 2001), inspiriran Kafkinim djelom Pismo ocu i nagrađen Zlatnim Leopardom u Locarnu, u kojem vodi fiktivne dijaloge s preminulom majkom, bivšom suprugom Ester Krumbachovom te prijateljem i redateljem Pavelom Juráčekom, ispresijecane značajnim događajima praške povijesti 20. stoljeća, te kameo ulogama Václava Havela i Erica Claptona. Uslijedio je igrani film Krajolik mog srca (Krajina mého srdce, 2004), te potom biografska, impresionistička drama Toyen (Toyen, 2005), jedan od njegovih najenigmatičnijih filmova, o češkoj nadrealističkoj slikarici Mariji Čerminovoj, poznatijoj pod imenom Toyen, i njezinom skrivanju nadrealističkog pjesnika Jindřicha Heislera od Gestapa.

Na zalazu karijere režirao je svojevrsni autobiografski dokumentarac Djevojka Ferrari Dino (Holka Ferrari Dino, 2009), u kojem pripovijeda kako je uz pomoć djevojke Jane u Austriju prokrijumčario snimke sovjetske invazije 1968., te igrani film o vlastitom životu pod nazivom Vuk iz ulice kraljeva vinograda (Vlk z Královskýck Vinohrad, 2016). Iako nije postigao međunarodnu reputaciju poput Menzela, Formana ili Chytilove, te je u Čehoslovačkoj režirao svega dva, odnosno tri cjelovečernja filma, s pravom se drži jednim od najznačajnijih ličnosti čehoslovačkog „filmskog čuda“ 1960-ih. Slovački redatelj Martin Šulik o njemu je snimio dokumentarni film Zlatne šezdesete: Jan Němec (Zlatá Šedesátá: Jan Němec, 2011), epizodu u istoimenom serijalu posvećenom vodećim ličnostima čehoslovačkog novog vala. Preminuo je u Pragu u 79. godini. (MR)

Filmography


Films by this director

Diamonds of the Night

(Démanty noci, Čehoslovačka, 1964 | Mjesto prikazivanja filma: CineStar Zagreb (Ul. kneza Branimira 29))

Directed by: Jan Němec
PHOTOGRAPHY: Jaroslav Kucera
Synopsis:

Negdje u Sudetima tijekom Drugog svjetskog rata, prilikom transporta Židova u koncentracijski logor, dvojica tinejdžera uspiju pobjeći iz vlaka i pred potjerom se skriti u šumi. No, šume u sudetskim planinama težak su i nepristupačan teren, a klince će uz to ubrzo početi mučiti umor, glad i žeđ. Dok iscrpljeni budu lutali nepoznatim krajem u potrazi za skloništem, njihov bijeg stjenovitim područjem te kroz šume i močvare bit će praćen sve težim psihičkim stanjem mlađe...

b/w, 63'

A Report on the Party and Guests

(O slavnosti a hostech, Čehoslovačka, 1966 | Mjesto prikazivanja filma: CineStar Zagreb (Ul. kneza Branimira 29))

Directed by: Jan Němec
PHOTOGRAPHY: Jaromír Sofr
Synopsis:

Ležernu i ugodnu zabavu na pikniku u polju skupini sredovječnih prijatelja, u kojoj su četiri muškarca i tri žene, jednog sunčanog poslijepodneva neočekivano će poremetiti iznenadni dolazak nekoliko njima nepoznatih ljudi. Dok na inicijativu jedne od žena planiraju s piknika otići ranije, da bi stigli na večernju svečanu proslavu, prijatelje među kojima su Karel, Marta i Paní omete pojava nekoliko muškaraca koji se smjesta počnu ponašati vrlo neobično i autoritativno....

b/w, 71'

The Loaf of Bread

(Sousto, Czech Republic, 1960 | Mjesto prikazivanja filma: CineStar Zagreb (Ul. kneza Branimira 29))

Directed by: Jan Němec
PHOTOGRAPHY: Jirí Sámal
Synopsis:

Drugi svjetski rat je pri kraju, a trojicu mladih zarobljenika koje nacisti drže zatočenima pored željezničke pruge mori velika glad. Njemačka vojska mršave, iscrpljene i izgladnjele zarobljenike svakodnevno stočnim vagonima transportira na druge lokacije, tako da je njih na ovoj lokaciji sve manje. To doznajemo od jednog od trojice mladih zatočenika, koji se boje da bi i sami svakog dana mogli biti prebačeni negdje drugdje. No u ovom trenutku njihov je najveći problem strašna...

b/w, 11'
See full programe