Raise the Red Lantern

Dà hóng denglong gaogao guà, feature film, historical film, romantic drama, China, Hong Kong, 1991

DIRECTED BY: Yimou Zhang

Raise the Red Lantern

CAST:
Gong Li (Songlian),
Saifei He (Meishan - treća supruga),
Jingwu Ma (gospodar),
Cuifen Cao (Zhuoyan - druga supruga),
Shuyuan Jin (Yuru - prva supruga),
Qi Zhao (kućepaziteljica),
Lin Kong (Yan'er)

SCRIPT:
Ni Zhen (based on the novel by Tong Su)

PHOTOGRAPHY:
Lun Yang,
Fei Zhao

MUSIC:
Naoki Tachikawa,
Jiping Zhao

EDITING:
Yuan Du

Synopsis:

Kina, 1920-ih. Nakon smrti svog oca, 19-godišnja Songlian prisiljena je zbog neimaštine napustiti školovanje i udati se za bogatog posjednika Chena Zouqiana. Chen, pedesetogodišnjak, već ima tri žene, od kojih svaka živi u zasebnim odajama unutar raskošnog dvora. Žene su međusobno velike konkurentice, bore se za naklonost svog muža i gospodara koja im donosi status, moć i privilegije. Svake noći Chen treba donijeti odluku s kojom od žena će tu noć provesti, a ispred kuće one koju izabere upali se crvena svjetiljka. Svaka od žena spletkari kako bi se izborila da se crvena svjetiljka upali ispred njezinih odaja. Inteligentna i obrazovana Songlian brzo shvaća pravila igre…

Nakon velikih uspjeha svojih prvih filmova (debi Crveni sijerak ili Crvena raž osvojio je Zlatnog medvjeda u Berlinu, treći njegov film Ju Duo bio je nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu te za Oscara za najbolji film na stranom jeziku), vodeći autor tzv. pete generacije kineske kinematografije (prve koja je počela raditi filmove nakon kulturne revolucije), Yimou Zhang, polučio je još jedno odlično primljeno ostvarenje sa svojom dugogodišnjom muzom Gong Li u glavnoj ulozi, i jedan od vrhunaca svog opusa - Podignite crvenu svjetiljku. Taj je uradak također nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku (samo što ovaj put nije predstavljao Kinu nego Hong Kong, u to doba još pod britanskom upravom, odvojen od matice zemlje), a na festivalu u Veneciji nagrađen je Srebrnim lavom te nagradom Federacije međunarodnih kritičara FIPRESCI. Kod nas je o njemu najpodrobnije i najnadahnutije pisala pjesnikinja i znanstvenica Andrijana Kos Lajtman – „Riječ je o filmu koji suštinski nije ni politički, ni filozofski, ni povijesni, iako je istodobno sve to, ali na takav način da su njegova filmska sredstva podešena na registar ljepote, senzornosti, estetike, registar koji je upravo u kontrastu sa širinom i ozbiljnošću potencijalnih značenja prikazanog. Kamena lica koja svojom izražajnom nepomičnošću i sjajem u očima govore više nego to mogu riječi. Sivi krovovi, ravni, sivi interijeri na čijoj se podlozi pale crveni fenjeri i blistaju narančasti odsjaji, sugerirajući mala sunca, svakodnevne žarnice radosti. Bijele, ledene pahulje koje padaju na mekoću krznenog kaputa najmlađe žene ili lepršaju pored njezinih tamnih, vrućih očiju – očiju kakve imaju samo mlade djevojke, još sasvim prkosne od težnje da dostignu ono za što su uvjerene da im pripada (ljubav, sreću, divljenje). Tužni, visoki tonovi pjeva operne pjevačice što se razlijevaju jutrom (ljubomorne na muško tijelo u postelji druge), u opreci s njezinim hitrim, kretnjama i šarenim svilenim tkaninama koje asocijativno prizivaju gotovo dječju radost. Rezak muški glas, glas sluge koji svakodnevno uzvikuje drevni obiteljski slogan mehanikom mantre: 'Upalite svjetiljke ispred … kuće!', u kontrastu s punim, zavodljivim usnima Songlian kada kaže: 'Ljudi dišu, duhovi ne mogu, to je jedina razlika između njih. Ljudi su duhovi, i duhovi su ljudi'. Nije li to sudbina ljudi u svim dogmatskim sustavima, u kojima je važnija zadana i sasvim nepropitljiva forma prezentacije izvanjskog fenomena, nego život i životnost onih koji ga čine? Osuđenost da dišu, dišemo, a ne dišemo. Ritam crvenih lanterni ritam je javnog, nepropitljivog i ritualnog. Mehanika kojom društvo/zajednica (prividno) održava svoju životnost. Ritam neslobode.“

Podignite crvenu svjetiljku uvršten je među sto najboljih filmova na neengleskim jezicima u kritičarskoj anketi koju je 2018. proveo BBC.

color, 125'