ULOGE:
Nikolaj »Kolja« Burljajev (Ivan),
Valentin Zubkov (Kolin),
Jevgenij Žarikov (Galcev),
Stepan Krilov (Katasonič),
Nikolaj Grinko (Grjaznov),
Irina Tarkovska

SCENARIJ:
Mihail Papava,
Vladimir Bogomilov,
E. Smirnov,
Andrej Mihalkov-Končalovski,
A. Tarkovski prema Bogomilovljevoj pripovijetki Ivan

FOTOGRAFIJA:
Vadim Jusov

GLAZBA:
Vyacheslav Ovchinnikov

MONTAŽA:
Lyudmila Feyginova

Sadržaj:

Drugi svjetski rat. Nakon sna, 12-godišnji Ivan budi se, ustaje i prolazi kroz ratom razoren krajolik da bi stigao do močvare, a onda preplivao rijeku. Na drugoj obali hvataju ga sovjetski vojnici i odvode svom pretpostavljenom, mladom poručniku Galcevu. Galcev ga ispituje i naposljetku se ispostavi da je dječak izviđač glavnog štaba u kojeg štapski pukovnik Grjaznov ima potpuno povjerenje. Kroz niz snova i razgovora različitih likova otkriva se da je Ivan u ratu izgubio cijelu obitelj – Nijemci su mu ubili majku i sestru, a vjerojatno i oca. To je dječaka ispunilo mržnjom i on nepokolebljivo ište osvetu…

Debitantski cjelovečernji film Andreja Tarkovskog, Ivanovo djetinjstvo izazvalo je senzacionalan odjek i smjesta svog autora lansiralo u prvi red svjetskih art filmaša. Retorički dosegavši najviši nivo nekadašnjeg sovjetskog revolucionarnog filma nijemog avangardističkog razdoblja, Ivanovo djetinjstvo kombiniralo je duge polagane vožnje kamere, iznenadne izmjene krupnih planova i totala, kose kutove snimanja i snimke u negativu, tvoreći od disparatnih elemenata fascinantnu oblikovnu cjelinu. Vizualno zadivljujuć, film je istovremeno najgorkije ostvarenje cjelokupnog Tarkovskijeva opusa jer slikovnoj ljepoti suprotstavlja psihičku ružnoću, i to ne bilo kojeg lika nego djeteta na početku puberteta, na pragu najranije mladosti. Onaj pred kojim je trebalo stajati razdoblje najvećih uzbuđenja, prvih ljubavi, erotskih čežnji, nadahnjujuće iluzije o svijetu što stoji pred njim i toliko toga mu obećaje, u tako mladoj dobi ogrezao je u mržnju, gorčinu i očaj zbog strašnih posljedica rata koje je iskusio, i jedino što taj strašni očaj može prekinuti skora je smrt. Ivanovo djetinjstvo stoga je jedan od najsnažnijih krikova protiv rata u povijesti kinematografije i jedno od najuznemirujućijih djela u istoj toj povijesti. Premijerno je prikazano na festivalu u Veneciji gdje je osvojilo Zlatnog lava za najbolji film (zajedno s Obiteljskom kronikom Valerija Zurlinija), dok je na festivalu u San Franciscu Tarkovski dobio nagradu za najbolju režiju. Slavni autori poput Ingmara Bergmana, Sergeja Paradžanova i Krzysztofa Kieślowskog visoko su cijenili Ivanovo djetinjstvo i navodili da je utjecalo na njihov rad (Bergman je izjavio „Moje otkriće prvog filma Tarkovskog bilo je poput čuda“), dok je Jean-Paul Sartre, odgovarajući na negativnu kritiku Albera Moravije, napisao: „Jedinstvenim stilom Godardova brzog i eliptičnog ritma i Antonionijeve protoplazmatičke tromosti, Ivanovo djetinjstvo izražava eliptičnu brzinu i tragičnost povijesti; smrt jednog djeteta u mržnji i očajanju. Ništa, čak ni budući komunizam, ne može to iskupiti“. Zanimljivo, sam Tarkovski nije naročito volio svoj dugometražni debi i izjavio je da se slaže s Moravijinim primjedbama, a da je Sartreova obrana „suviše filozofična i spekulativna“. Spomenimo i da je film adaptacija glasovite priče Vladimira Bogomolova Ivan iz 1957. te da je njezinu ekranizaciju počeo snimati malo znani, kasnije uglavnom televizijski režiser Eduard Abalov, no produkcijska kuća Mosfilm bila je nezadovoljna njime i stopirala snimanje, te naknadno angažirala Tarkovskog koji je šansu maestralno iskoristio. Film nije bio samo umjetnički nego i komercijalni uspjeh – u Sovjetskom Savezu gledalo ga je više od 16 milijuna kino posjetitelja.

c/b, 84'