ULOGE:
Barbara Loden (Wanda Goronski),
Michael Higgins (Norman Dennis),
Dorothy Shupenes (Wandina sestra),
Peter Shupenes (šogor),
Jerome Thier (John),
Marian Thier (gđica. Godek)

SCENARIJ:
Barbara Loden

FOTOGRAFIJA:
Nicholas T. Proferes

MONTAŽA:
Nicholas T. Proferes

Sadržaj:

Domaćica Wanda Gronski žena je ranih srednjih godina iz sumornog industrijskog grada u Pennsylvaniji, koja početkom 70-ih godina prošlog stoljeća neočekivano odluči napustiti supruga i djecu. Iza njezine odluke stoji nezadovoljstvo životom u ruralnom području istočne Pennsylvanije, a nakon odlaska od kuće privremeni smještaj pronađe na kauču u domu svoje sestre. Nakon što spletom okolnosti zakasni na brakorazvodnu parnicu, odrekne se prava za skrb nad djecom te pristane na suprugov zahtjev za razvod. Kad dobije otkaz na poslu u tvornici odjeće, Wanda nepromišljeno odluči pobjeći s muškarcem s kojim je provela jednu noć, da bi je on uskoro ostavio u prodavaonici sladoleda. Ostavši gotovo bez ičega, odluči noć provesti u kinu, gdje će biti pokradena dok bude spavala. A kad sutradan uđe u bar želeći otići u nužnik, u očajanju se privije uz starijeg muškarca za kojeg vjeruje da je pipničar. No Wanda ne zna da je to Norman Dennis, kriminalac koji je nekoliko trenutaka ranije upao u bar s namjerom da ga opljačka, i koji će, u nemogućnosti da je se oslobodi, nju povesti u bijeg pred policijom.

Godine 1970. na festivalu u Veneciji ovjenčana nagradom Pasinetti za najbolji strani film, vrlo intrigantna krimi-drama Wanda prvo je i jedino dugometražno redateljsko ostvarenje Barbare Loden, dominantno glumice znane po sporednim ulogama u Divljoj rijeci i Sjaju u travi Elije Kazana, te po nastupu u hvaljenoj i nagrađivanoj kriminalističkoj TV-seriji Goli grad, kao i u uspjeloj televizijskoj adaptaciji glasovite drame Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa, u režiji Michaela Elliotta. Film koji je prilikom premijernog prikazivanja na venecijanskoj Mostri izazvao veliku pozornost, dobrim dijelom i stoga što je redateljica u to vrijeme bila u braku s Eliom Kazanom, iznenađujuće je sigurno i sugestivno režirano djelo u kojem Barbara Loden dojmljivo realističan prikaz socijalnog konteksta, odnosno života radničke klase, ostvaruje korištenjem tehnike cinéma véritéa. Film koji je Loden potpisala kao kompletna autorica, jer osim što je scenaristica i redateljica u njemu tumači i naslovnu ulogu, s odobravanjem i pohvalama dočekan je i u feminističkim krugovima, jer zagovara neovisnost i samostalnost žene, kao i njezino pravo na izbor vlastitog životnog puta. Loden je scenarij dijelom napisala na temelju vlastitih osjećaja apatije i besperspektivnosti, te je u tom smislu i prema njezinim vlastitim riječima posrijedi i autobiografsko djelo, a dijelom je nadahnuće pronašla u novinskom tekstu o ženi koja je sudjelovala u pljački banke. Većina dijaloga u filmu plod je improvizacije, uz autoričino površno oslanjanje na scenaristički predložak.

boja, 102'