Novi Kratki utorak, 18. svibnja u 21h, posvetit ćemo nažalost zaboravljenim remek-djelima zadarskog majstora poetskog dokumentarizma Vlade Zrnića. U okviru programa Videoforum koji je pokrenula udruga Kreativni sindikat, prikazujemo portret dvoje posljednjih stanovnika Paklenice u kratkometražnom filmu Mirila, dobitniku Grand Prixa Dana hrvatskog filma 1997., a zatim i Dan pod suncem iz 2000., pionirski poduhvat dugometražnog kino dokumentarizma u Hrvatskoj, i jedini domaći doks koji je bio u službenoj konkurenciji dugih filmova najvažnijeg dokumentarnog festivala na svijetu, amsterdamske IDFA-e (i ne samo to, na njemu je dobio nagradu nizozemske organizacije NCDO). Radi se o 75-minutnom meditativnom filmskom eseju koji prati jedan dan u životu ljudi, životinja i prirode na području grada Zadra i (još više) njegove okolice. Film je u cijelosti snimljen na filmskoj vrpci, a kamera Borisa Poljaka i Silvija Jesenkovića uhvatila je neke od vizualno najimpresivnijih kadrova u povijesti domaćeg dokumentarizma. Filmove puštamo s njihovih originalnih formata, filmskih vrpci, a s nama će biti i autor Vlado Zrnić koji će pričati o tome kako su nastali.

Vlado Zrnić rođen je je 1959. godine u Sarajevu, ali živi u Zadru, i radi kao redoviti profesor na Odsjeku za film i video UMAS-a u Splitu. Diplomirao je slikarstvo 1989. na Accademia di Belle Arti u Veneciji, a na domaćoj umjetničkoj sceni pojavio se početkom 90-ih, kao dio nove generacije videoumjetnika, od kojih se posebno isticala skupina tridesetogodišnjaka iz Zadra - Zrnić, Zdravko Mustać i Dan Oki (Slobodan Jokić), čiji su radovi puštani na mnogim festivalima kod nas i u inozemstvu. Sredinom desetljeća prebacuje se na film, realizirajući jedan od najneobičnijih dokumentaraca ikad napravljenih za HRT - Ulični događaj braće Brkan (1996.). U polusatnom vizualnom eseju Zrnić kamerom svog stalnog suradnika Borisa Poljaka 'oživljava' najpoznatije crno-bijele fotografije Ante i Zvonimira Brkana, ključnih predstavnika tzv. 'zadarskog fotografskog kruga', grupe umjetnika koji su djelovali u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća. Ovaj eksperimentalni postupak uokviruje također vizualno neobično postavljenim intervjuima, a jedini znak da se radi o TV dokumentarcu je (opet minimalno) prisustvo klasičnog HTV-ovskog naratora.

Sljedeće godine Zrnić snima jedan od dva filma koja ćemo gledati na ovom Kratkom utorku - Mirila (1997.), također u HTV-ovoj produkciji. Kao i u slučaju filma o braći Brkan, ovaj prikaz usamljeničkog života starog bračnog para Josipa i Marije Ramić, posljednjih stanovnika pakleničkog nacionalnog parka, snimljen je na 16mm filmskoj vrpci, što je za našu TV tad već bio endemski slučaj. Još je bilo rjeđe da se u njihovoj produkciji snimaju filmovi koji nemaju klasičnu naraciju (pa ni naratora), nego im je naglasak na atmosferi, meditativnim kadrovima prirode i ljudskog suživota s njom, i općenito vizualnoj komponenti filma. Film je osvojio Grand Prix na Danima hrvatskog filma, kao i Oktavijan za najbolji dokumentarac. Inače, mirila su kamena počivališta za mrtvace uz koje su se odmarali ljudi koji su nosili tijela preminulih na sahranu u Starigrad na Paklenici.

Nakon velikog uspjeha Mirila Zrnić kreće u avanturu koja se iz današnje perspektive čini rubno suicidalnom - snimanje dugometražnog nenarativnog filmskog eseja o odnosu ljudi i prirode na području zadarske županje. I to (naravno) na filmskoj vrpci! Da se, podsjetimo, radi se o 1999., predmichaelmooreovskom vremenu uoči početka velike ekspanzije dokumentarizma u svijetu, kao i kod nas (prvim domaćim dugim kino dokumentarcem smatra se Novo, novo vrijeme Igora Mirkovića i Rajka Grlića iz 2001.). Tada je ova filmska vrsta i dalje u 99 posto slučajeva bila vezana za TV ekrane, a ne kino dvorane, a dugometražni dokumentarni film esej je u nas bio nepostojeća forma. Bez obzira na sve, Zrnić i njegova ekipa, uz pomoć tadašnjeg Ministarstva kulture, lokalne turističke zajednice i uglednog nizozemskog fonda Jan Vrijman, skuplja financije za četiri mjeseca snimanja i zavidnu količinu Super 16mm fimske trake (koja je na kraju prebačena na 35mm u studiju Schwartz), i tako nastaje Dan pod suncem. Film je svoju svjetsku premijeru imao 2000. u službenoj natjecateljskoj konkurenciji amsterdamske IDFA-e, a nakon toga je prikazivan diljem svijeta, od grčkog Zakynthosa do New Yorka, uz vrlo pozitivne reakcije i usporedbe sa slavnim filmovima kao što je Baraka Rona Frickea. Nakon uspješnog festivalskog života, film pada u zaborav, i nije prikazivan u našim kinima gotovo 20 godina, a njegov autor nastavlja djelovati izvan svih prevladavajućih struja, kako u dokumentarnom, tako i u eksperimentalnom filmu.

Dan pod suncem prati jedan dan u životu Zadra i okolice dokumentirajući svakodnevne aktivnosti tamošnjeg stanovništva. No, za razliku od (još uvijek) dominantne struje u domaćem dokumentarizmu, Zrnić ne snima intervjue s protagonistima i ne povezuje scene po principu klasične naracije. Njega većinom zanima vizualni dojam, jer film shvaća prvenstveno kao vizualni medij. Tako se pred nama izmjenjuju spektakularni kadrovi noćne oluje, berača soli, pastira u lovu na odbjegle ovce ili jednostavno protoka slatke i slane vode, koje povezuju čisto filmski elementi - kadriranje, montaža, kolorit scena i glazba koju su skladali Iztok Turk (poznat po svom radu s Laibachom i Videosexom) i Olivera Dubroja. Ili kako kaže Jurica Pavičić u jednoj recenziji iz tog doba: 'Zrnić montira titranja prirode, atmosferske mijene i ljudski rad, sintetizirajući ih u lirsku cjelinu prožetu mistikom prirode.' Na taj način film se može svrstati u 'žanr' gradskih simfonija kao što su Berlin - simfonija velegrada, Čovjek s kino aparatom ili À propos de Nice. No, za razliku od Ruttmanna, Vertova ili Vigoa, Zrnića više zanimaju priroda i selo, kao i specifičan mediteransko meditativni ugođaj. Tu svakako treba spomenuti i kameru kojom su upravljali (većinom) Boris Poljak i Silvije Jesenković. U mnoštvu sjajnih kadrova mogu se nazrijeti začeci onoga što će Poljak kasnije istraživati u svojim autorskim filmovima - Splitski akvarel, Autofocus i Oni samo dolaze i odlaze, koji spadaju u vrhunce domaćeg dokumentarizma u zadnjih 15-tak godina.

'Ne očekujte da ja definiram poruku koju želim prenijeti filmom jer njih ima puno, upravo onoliko koliko ih može osmisliti ljudska imaginacija. Želio sam pokazati da je komunikacija u svakodnevnim stvarima u životu istinska umjetnost.' - Vlado Zrnić o Danu pod suncem

Videoforum je projekt udruge Kreativni sindikat koji predstavlja spoj različitih prezentacijskih izložbi, festivala, projekcija i razgovora u svrhu promocije suvremenih audiovizualnih radova umjetnika, kao i povezivanja subjekata i umjetničkih prostora. Program omogućuje predstavljanje radova koji nastaju izvan konteksta industrije zabave i spektakla, često odmaknutih od dominantnih narativa kinematografske proizvodnje. Videoforum se formira kao mjesto susreta umjetničkih radova i publike, mjesto razgovora i diskusije, mapiranja umjetničkih pojava, smještenih u prostoru "između" – kao dio kritičke forme i prakse koja postavlja niz pitanja.

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza i Kreativnog sindikata, filmove puštamo s originalnih filmskih kopija, a ulaz je besplatan.

Raspored filmova (97 min):
Mirila, 1997., 22 min, 16mm
Dan pod suncem, 2001., 75 min, 35mm