Francuski redatelj Claude Chabrol preminuo je u 81. godini. Snimio je više od šezdeset filmova


Claude Chabrol zadovoljno je nasrnuo na tanjur pun vongola u poznatom zagrebačkom restoranu Split u Ilici (danas, nažalost, zatvoren poput mnogih nekadašnjih kultnih okupljališta). Došao je u Zagreb na inicijativu Nenada Pate, urednika filmske redakcije Televizije Zagreb, koji je smislio da dotad ne bogzna kako zanimljiv koncept filmske emisije 3,2,1 kreni osvježi gostovanjem poznatih svjetskih redatelja i glumaca. Chabrol je bio prvi u nizu jer nije pravio nikakve probleme oko dolaska, no svi mi koji smo surađivali u toj emisiji bili smo pomalo iznenađeni odjekom koji je njegov dolazak imao.

Podcijenili smo činjenicu da su takvi uglednici obično dobivali prigodnih desetak minuta u sklopu nekog mozaičnog programa, a sa Chabrolom se razgovaralo više od sat, pa je prikazan i njegov cjelovečernji film u sklopu emisije (u ovom slučaju Alice ili posljednji bijeg sa Sylvijom Krystel). Vrhunski ekskluziv, kakav bi poželjele mnoge televizije. Barem ga se za to znalo nagraditi jer mu se kao poznatom gurmanu osigurala vrhunska “morska trpeza”.

Bio je nevjerojatno simpatičan sugovornik. Iskreno je bio zgranut našim oduševljenjem za njegov rani film Naivne djevojke (“U Parizu ga gotovo nitko nije gledao, u jednom kinu su gotovo potrgali stolce od nezadovoljstva”). Takav je mogao biti samo netko tko se dotad nekoliko puta uzdizao i propadao, a uz puno muke se i etablirao u pozivu koji su njegovi roditelji smatrali smiješnim.

Studirao je pravo i farmaciju da zadovolji obitelj, no na prvi veliki rizik se odlučio kada je zahvaljujući skromnom imetku prve supruge 1958. režirao prvijenac Lijepi Serge. Još od početka pedesetih pripadao je krugu filmoljubaca koji se okupljao oko časopisa Cahiers du Cinema, družio se s Francoisom Truffautom, Ericom Rohmerom i Jean-Lucom Godardom.

Lijepi Serge imao je uspjeha, a njegov sljedeći film Rođaci bio je pravi hit, no kad u Dvostrukom obrtaju pokušava povezati američku žanrovsku tradiciju s francuskim podnebljem, javljaju se nedoumice. U doba eksplozije novog vala Chabrolova reputacija se postupno srozava da bi dosegla dno krimi parodijama Tigar voli sirovo meso i Marie-Chantal.

Ponekome je, istina, bilo zanimljivo da se Chabrol zafrkava u trenucima kada europski autorski film ulazi u najneprohodniju fazu, međutim, opuštanje se isplatilo, jer potkraj šezdesetih redatelj pronalazi dramsku matricu - nakon Košuta iz 1968. godine - zahvaljujući kojoj će izgraditi fascinantan filmski opus. U suradnji s producentom Andréom Génoveseom započinje seriju trilera čiji su protagonisti francuski buržuji u egzistencijalnom raskoraku: moglo ih se tumačiti i kao sustavnu kritiku građanskog društva, no bila su to intrigantno napisana i režirana ostvarenja koja su odlično funkcionirala i kao žanrovske etide za zahtjevnu publiku.

Uostalom, Liberation je proglasio Chabrolova Mesara najvažnijim francuskim filmom nakon oslobođenja, što nije bio mali kompliment za djelce koje bi neki otpisali kao još jednu razbibrigu o serijskom ubojici. Sve se to zbivalo na prijelazu šezdesetih u sedamdesete.

Chabrol je ponovno počeo dobivati na umjetničkoj težini, kao i njegov kolega Rohmer, s kojim je svojedobno napisao knjigu o Alfredu Hitchcocku.

Zahvaljujući trudu domaćih distributera, ponajprije zagrebačkog Croatia filma, naša je publika na vrijeme upoznala zlatno Chabrolovo kreativno razdoblje, pa ne čudi što je njegovo gostovanje u 3,2,1 kreni postiglo takav uspjeh. U tom je trenutku, međutim, Chabrol već započinjao novu fazu svog stvaralaštva.

Dok je njegova druga supruga Stephané Audran igrala glavne uloge u većini spomenutih trilera, glumeći junakinje koje posrću na vjetrometini događanja, u filmu Violette Nozier, snimljenom po istinitom slučaju djevojke koja je smaknuta zato što je otrovala roditelje, Chabrol je otkrio sljedeću muzu, Isabelle Huppert, i započeo novu fazu, baveći se sudbinama žena koje ne žele biti žrtvama, iako samostalnost ostvaruju krajnje nepopularnim sredstvima, za što ih pak sustiže kazna.

Provjerite samo kako završavaju junakinje filmova Ženska posla, Gospođa Bovary i Izvršenje! U njima je Chabrolova kritika građanskog društva izravna, a žanrovskih olakšica gotovo da i nema.

Opus redatelja koji je umro u osamdesetoj godini i snimio gotovo šezdeset filmova teško je kategorizirati. Vrhunci su mu prepoznatljivi, no htio se ogledati u svemu, u skupim i jeftinim filmovima, suvremenim i kostimiranim dramama, krimićima i komedijama, bez ikakvih primisli o uzvišenosti redateljskog poziva. Od svih prvaka novog vala on jedini nije mistificirao ono čime se bavi i vjerojatno mu je stoga u panteonu francuskog filma sačuvano bolje mjesto nego njegovim pretencioznijim kolegama. (Nenad Polimac, Jutarnji list)