O kinu i programu

Zašto Filmski programi?

Hrvatska se nalazi u situaciji kulturocida jer više od deset godina generacije mladih nisu bile u prilici vidjeti Tarkovskog, Paradžanova, Ejzenštajna, Munka, Bunuela....Iznimka su filmovi koje pokazuje HTV ali su malobrojni i prikazivani potpuno nesistematično, bez ikakva obrazovnog cilja i koncepta. (Jurica Pavičić, Jutarnji list, 13. listopada 2001.)

O kinu Tuškanac i Filmskim programima:

Hrvatski filmski savez u suradnji s Hrvatskom kinotekom pokrenuo je 2001. godine Filmske programe zbog višegodišnje siromašne ponude filmske umjetnosti, zbog nedostatka mjesta gdje se prikazuju nerepertoarni, nekomercijalni filmovi, kinotečni sadržaji, alternativa, eksperimentalni i neprofesijski film te zbog potrebe za obrazovnim sadržajem za pedesetak tisuća srednjoškolaca i studenata u Zagrebu kojima je studij vezan na medijsku kulturu odnosno povijest filma.
U sveopćoj komercijalizaciji svega Hrvatski filmski savez programima kina Tuškanac ustrajno ostvaruje filmsko kulturno središte grada Zagreba, mjesto gdje će se okupljati ne samo već formirani filmski znalci nego prvenstveno srednjoškolci i studenti, koji i čine najbrojniji dio tuškanačke publike.

Osnovni zadaci i ciljevi Filmskih programa su organizacija i realizacija slijedećih programa:
a) kinotečni program, program klasičnog nijemog i zvučnog filma, stranog i hrvatskog, nacionalni i autorski ciklusi, posebne projekcije vezane uz povijesne obljetnice filma, te ciklusi sjećanja na preminule velikane sedme umjetnosti, posebni naglasak je na domaćoj filmskoj baštini – dva do tri ciklusa godišnje kompletnog opusa nekog od hrvatskih redatelja ili tematski ciklusi iz nacionalne arhive
b) program umjetnički vrijedne suvremene cjelovečernje filmske proizvodnje, suvremenih autora i novije nacionalne produkcije neameričkih kinematografija koje ne pronalaze distributera na domaćem tržištu
c) redoviti i posebni programi kratkometražnih filmova: dokumentarnih, eksperimentalnih i animiranih
d) ugošćavanje umjetnički orijentiranih festivala i umjetničkih akcija i projekata, te premijere dokumentarnih, eksperimentalnih, animiranih i svih drugih kratkih filmskih formi

Hrvatski filmski savez u realizaciji Filmskih programa otpočetka surađuje s Hrvatskom kinotekom/Filmskim arhivom HDA u većini programa, a naročito u prikazivanju naslova hrvatske kinematografije i strane filmske baštine iz njihovih arhiva, a zahvaljujući prijateljskim odnosima Hrvatske kinoteke i stranih arhiva surađujemo s arhivima iz Srbije, Makedonije, Madžarske, Bosne i Hercegovine i Austrije. Godine 2005. sklopljen je i ugovor o suradnji, tako da kino Tuškanac redovito, prikazuje filmove iz arhiva Hrvatske kinoteke i zajednički s filmolozima Hrvatskog državnog arhiva osmišljava pojedine cikluse i susrete/razgovore u maloj dvorani s redateljima, glumcima, te filmskim ekipama.
Strani kinotečni programi, kao i ciklusi suvremenih nekomercijalnih filmova ostvaruju se u partnerskoj suradnji s inozemnim kulturnim centrima, veleposlanstvima i konzulatima.

Većina programa distribuira se po većim univerzitetskim gradovima. Programe kina Tuškanac redovito prikazuju Kinoteka Zlatna vrata u Splitu i Art kino u Rijeci, a poneke programe preuzimaju pulsko kino Valli, narodno sveučilište Sesvete, varaždinsko kino, osječko kino Uranija, dubrovačko kino Sloboda…

Filmske programe realizira Hrvatski filmski savez u suradnji s Hrvatskom kinotekom u dvorani kina Tuškanac, Tuškanac 1 u Zagrebu.
Projekt se ostvaruje uz pomoć Gradskog ureda za obrazovanje, sport i kulturu grada Zagreba i Hrvatskog audiovizualnog centra.

 

Zašto je osmišljen Filmski centar/Filmski programi, ciljevi i strategija programa

 

Uvod – stanje prikazivačke filmske kulture devedesetih

U vrijeme kad se u Zagrebu javila ideja «filmskog kulturnog centra» (koja se poslije pretopila u «Filmske programe», u sklopu djelatnosti Hrvatskog filmskog saveza u zgradi i dvorani kina Tuškanac) prilike s kinoprikazivalaštvom bile su poprilično bezizgledne.

Nakon ratnog raskida s Jugoslavijom, dvorana «Kinoteka», koja je – dok je djelovala u sklopu Centra za film i filmsku kulturu Narodnog sveučilišta grada Zagreba - imala ugovor s Jugoslovenskom kinotekom iz Beograda da prikazuje njezine kinotečne programe, izgubila je svaku vezu s dotičnom kinotekom, a time su prekinuti i svi kinotečni programi. Pod novom upravom Filmoteke 16, Kinoteka se bila uključila u distribucijsku mrežu repertoarnih kina i prikazivala samo suvremene repertoarne filmove. Brojna narodna sveučilišta – kao i spomenuto gradsko - koja su u bivšoj Jugoslaviji bila nositeljem i posebnih kulturoloških programa filmova, tijekom devedesetih godina prestala su postojati ili su promijenila djelatnost, uglavnom prestavši prikazivati filmove. Repertoarna kina, čiji je broj i rad bio desetkovan tijekom rata i potonjom privatizacijom, prevladavajuće su prikazivala suvremene američke repertoarne filmove, tek s ponekom iznimkom nekog europskog, i posve rijetko nekog hrvatskog cjelovečernjeg, dok kratkometražni filmovi – njegove različite vrste (dokumentarni, kratki igrani, animirani, eksperimentalni) - uopće nisu imali pristupa u kina. Televizijski program također su preplavile reprize repertoarnih filmova, bez svojedobnih posebnih programa kulturno vrijednih povijesnih i neameričkih filmova. Jedino mjesto u Zagrebu gdje se moglo povremeno vidjeti neki ciklus povijesnih klasičnih, eksperimentalnih i neameričkih vrijednih djela i opusa autora bio je Multimedijalni centar u sklopu Studentskog centra, Kulturno informativni centar i, na neko vrijeme, mala dvorana Filmoteke 16 (u Savskoj ulici), ali i to su bili sasvim prorijeđeni programi. U to vrijeme rasta videoposudbe u videotekama nije postojala neka posebna videoteka klasičnih djela, da bi bila barem na taj način pristupačna (s iznimkom «nelegalnog» krila posudbene VHS videoteke Filmoteke 16 s filmovima presnimljenim na video s programa Televizije Zagreb, iz koje su nastavnici i članovi znali posuđivati filmove za potrebe nastave; ali te su videokasete poslije, odlukom suda, uništene).

Takvim stanjem bila je itekako pogođena filmsko-kulturna javnost, pa se po novinama, u osvrtima kritičara i izjavama filmskih ljudi, itekako govorilo o lošoj potpunoj prevlasti repertoarnog američkog filma, neprisutnosti europskog i šire-svjetskog filma na repertoaru kina, nepristupačnosti kinotečnih, povijesnih filmova, nepostojanju sustavnijih alternativnih mreža prikazivanja «nekomercijalnog filma».

Kriza je osobito pogodila sveučilišnu i školsku nastavu: filmski studij ADU, novopokrenuti medijski studij na ALU, filmološki studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (kao i u drugim sveučilišnim centrima), a i nastava filma u sklopu osnovnoškolskog nastavnog programa, bili su izravno pogođeni u izvedbi nastave činjenicom da studenti (i nastavnici) nisu imali nikakve sustavnije mogućnosti da steknu uvid u filmsko povijesno nasljeđe – a o kojem se predavalo na studijima. (Hrvoje Turković, dio teksta iz programske knjižice kina Tuškanac, broj 39)

Zbog navedena stanja pokrenuta je 1998. inicijativa za osnivanje Filmskog kulturnog centra, prijedlog je bio «maksimalistički»: Filmski kulturni centar trebao bi imati sljedeće programske djelatnosti:
prikazivačku, u sklopu koje bi se prikazivali kinotečni programi, programi europskog i drugog vrijednog filma, programi svih vrsta kratkog filma i svega što je kulturno-vrijedno nedostajalo od filma u našoj kulturnoj sredini;
predavačku djelatnost, gdje bi se sustavnim otvorenim predavanjima širilo filmsko obrazovanje
radioničku djelatnost na kojoj bi djeca i odrasli mogli stjecati temeljne stvaralačke vještine;
distribucijsku – računalo se da bi programi takvog centra mogli biti temelj nekomercijalne, kulturne distribucije tih programa posvuda po Hrvatskoj, po srodnim centrima;
obavijesna i nakladničko-promotivna djelatnost koja bi uz programe trebala izrađivati obrazovno relevantne programske knjižice, programe, izrađivati baze podataka filmova i knjiga, eventualno izdavati potrebne filmske knjige;
izložbena djelatnost koja bi pratila programe izložbama plakata, knjiga, dokumentacijskog materijala i dr.

Programi kina Tuškanac i danas brižljivo prate programske smjernice zadane u samim počecima projekta; održava se prepoznatljivost repertoara za sve zaljubljenike u filmsku umjetnost, a briga o kvaliteti programa je primjerna; pomno je izbalansirana programska ravnoteža između kinotečnih sadržaja i suvremene nekomercijalne produkcije u svim vrstama audiovizualnog izraza i to za sve gledalačke ukuse. Tako se izmjenjuju kinotečni programi klasičnog hrvatskog i stranog filma, autorski i tematski ciklusi filmova, prezentacije novijih filmskih produkcija različitih europskih i neeuropskih zemalja, programi kratkih dokumentarnih, igranih, animiranih filmova, uz posebne programe eksperimentalnih filmova, organiziranje i suorganiziranje posebnih premijera, festivala i posebnih zbivanja u dvorani.

Programe prate redovite programske knjižice (pomalo monografskoga tipa), s posebno naručenim stručnim ogledima uglednih filmskih kritičara, intervjuima s autorima, sve je opremljeno iscrpnim podacima o autorima i filmovima koji se prikazuju. A u posebnim prigodama tiskaju su i dodatni programski listići. Uz programe se, povremeno, u auli Kina, pripremaju i izložbe plakata, slika iz filma i ostalih prigodnih materijala.
U samim počecima pokrenuta je i izrada baze podataka hrvatskog igranog filma na kojoj surađuju ugledni filmološki stručnjaci (Nenad Polimac, Damir Radić, Josip Grozdanić, Krešimir Mikić) a što je sve dostupno na internetskim stranicama Filmskih programa.

Tako u sveopćoj komercijalizaciji svega i svačega Hrvatski filmski savez u prikazivačkim programima kina Tuškanac iznimno ustrajno ostvaruje filmsko kulturno središte grada Zagreba, mjesto gdje će se okupljati ne samo filmski znalci nego prvenstveno srednjoškolci i studenti, koji i čine najbrojniji dio tuškanačke publike.

Važnost i značaj projekta ogleda se ponajviše u cilju koji je prvenstveno obrazovni -  posrijedi je pedesetak tisuća srednjoškolaca i studenata u Zagrebu kojima je studij posredno ili neposredno vezan uz medijsku kulturu odnosno povijest filma. Riječ je o zbiljskom ostvarenju mjesta gdje se sustavno mogu gledati kinotečni sadržaji i sva ostala suvremena nekomercijalna produkcija, alternativa, amaterski film itd. Ustrajno se održava suradnja s fakultetima i mala dvorana je prostor povremenih predavanja uz namjensku projekciju za studente FF, Odsjeka povijesti umjetnosti, te za studente pravnoga fakulteta u sklopu učenja francuskoga jezika.

U suradnji s nekoliko udruga par puta godišnje održavaju se radionice za najmlađe gdje uče osnove teoretske i praktične filmske umjetnosti, te imaju priliku vidjeti najznačajnije filmove za djecu iz hrvatske i evropske baštine.

Kino Tuškanac se od ostalih neovisnih prikazivača razlikuje i po sasvim specifičnoj politici prikazivanja. Filmovi redovitih ciklusa koji se ostvaruju u suradnji sa stranim veleposlanstvima imaju najviše po dvije projekcije što zahtijeva veliki broj naslova godišnje, a time i mnogo veće napore u definitivnom slaganju repertoara, a što se mora dogovarati od tri do šest mjeseci unaprijed, ali to nas i čini programski jedinstvenim kinom u Hrvatskoj. Tuškanački je program obogaćen redovitim subotnjim filmsko kreativnim matinejama i radionicama za djecu, te repriznim prikazivanjima recentnih filmskih naslova hrvatskih distributera u ranopopodnevnim terminima (Propustili ste, pogledajte u Tuškancu). Uobičajeno se dnevno pokazuju tri do četiri naslova šest dana u tjednu. Nedjelja najčešće nije terminirana unaprijed, u nju se ubacuju programi koje nije bilo moguće unaprijed dogovoriti.