Komentari o filmu:

Nakon što ih je povjesničar jugoslavenskog filma Sergio Germani Grmek uvrstio u veliku retrospektivu jugoslavenskoga igranog filma održanu 2010. na Subversive Film Festivalu, a 2013. prikazala Hrvatska kinoteka (sve prikazano u kinu Tuškanac) u okviru programa predstavljanja slovenskog filmskog arhiva, desetljećima zaboravljene Crne ptice ukazuju se treći put ovog desetljeća na platnu Filmskoga kluba, ponovo u kinu Tuškanac. Kako su istaknuli filmolozi Damir Radić 2010. i Juraj Kukoč 2013. više je razloga kumovalo zaboravu toga filma. Riječ je o barem trostrukoj isključenosti. Kao prvo, bio je to jedini dugometražni igrani kinofilm redatelja Eduarda Galića – njegov kasniji Horvatov izbor iz 1985. zapravo je sažeta verzija opsežne TV serije Putovanje u Vučjak, jedno od niza djela koja je Galić ostvario na televiziji unutar jednoga od najopsežnijih i najuglednijih režijskih opusa u Hrvatskoj. Drugo, film se pojavio slavne 1967. godine, u sezoni 1967./68. koja je označila vrhunac jugoslavenske modernističke kinematografije: na 14. Puli toga su ljeta prikazani Skupljači perja, Jutro, Breza, Buđenje pacova, Nemirni, Na papirnatih avionih, Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT, Praznik, Zgodba ki je ni, Protest i Diverzanti. U tom srazu modernisitčkih remek-djela publika je nagradila – klasičnonarativne i populističke Krvavčeve Diverzante, a službeni žiri dodijelio je čak 12 posebnih nagrada te ex aequo Srebrnu arenu. U sjeni Skupljača perja niti Breza nije doživjela izvanjugoslavensku recepciju, a u takvoj konstelaciji Crne ptice imale su malo šanse. I treće – a to je pridonijelo kasnijem zaboravu, uz činjenicu da Galić nije percipiran kao modernistički autor, s obzirom da je ostao televizijski redatelj – film je nastao na marginama nezavisne filmske produkcije, kao film na hrvatskom jeziku nastao u slovenskoj proizvodnji. Gledajući danas Crne ptice, prije svega vidimo film koji se sasvim uklapa u procvat modernističkih i autorskih poetika u jugoslavenskom novom filmu druge polovice 1960-ih, u svim rasponima od naturalizma crnog talasa do ekspresionizma slovenske črne serije, preko hrvatskoga diskretnog modernizma kao međuzone. Premda lokalna publika lako prepoznaje izvanfilmske reference, sam filmski svijet što ga gledamo na ekranu apstrahiran je, ritualiziran i formaliziran, u svojevrsnoj korelaciji ultimativnog zločina – Holokausta – koji prikazuje. Tako je Galić ostvario možda najbolji debi hrvatske kinematografije, s jedne strane klasični film bijega, s druge strane poetski film stanja, s treće strane zastrašujuća meditacija o ratnom zločinu, pri čemu bestjelesno oko što lebdi nad svijetom filma kao da priziva sve poznate teorijske rasprave o ne/prikazivosti Holokausta i etičnosti filmske slike. (Tomislav Šakić)

Riječ je o debitantskom, slabo zamijećenom i brzo zaboravljenom ostvarenju autora bez “pravog” (igrano)filmskog opusa koji je reputaciju stekao kasnije, kao tvorac niza politički “ispravnih” tv-serija (što baš i nije preporuka za umjetnički panteon). No iako su Crne ptice ostale svjetlosnim godinama udaljene od kanona, one se danas razotkrivaju kao pravi (crni) biser hrvatske i jugoslavenske kinematografije. Nastao u nezavisnoj produkciji, doduše pod okriljem prestižnog ljubljanskog Viba filma, one filmski slavne jugoslavenske 1967., godine poplavljene remek-djelima u čijoj je sjeni ostao skriven, Galićev rad briljantno je koncipirano i režirano ostvarenje u kojem se maestralno stapaju art i žanr. S jedne strane riječ je o podžanru zatvorskog filma bijega koji je iznjedrio ingeniozne klasike poput Bressonova Osuđenik na smrt je pobjegao (1956.) i Beckerove Rupe (1959.), ali ovdje s dodatkom ratnog filma djelomično pustolovne ambijentacije (močvara), s druge o modernističkoj stilizaciji naturalističke građe s bitnim poetsko-metafizičkim natruhama. (Damir Radić)

Crne ptice su ratni film u kojem su tek marginalno prisutni ili čak nepostojeći ideološki naglasci, melodramatski akcenti i individualna psihologizacija. Radi se o naturalističkom, „faktografskom“ prikazu bijega partizana, sličnome u mnogočemu drugoj epizodi omnibusa Aleksandra Petrovića Tri. To je film o kolektivu, ali ne u stilu poslijeratnih jugoslavenskih filmova o trijumfu narodno-oslobodilačke borbe, već film o ratu i općeljudskim reakcijama na stresnu, ratnu situaciju. One sežu od hrabrosti do kukavičluka, mudrosti do gluposti, opijenosti ratom do nezainteresiranosti za njega. Crne ptice su istovremeno film sumorne poetske ljepote, ambijentiran u otežaloj atmosferi močvare i film uokviren modernističkim meta-komentarom očiju koje promatraju radnju. (Juraj Kukoč)