Fascinacija španjolskog filma dječjim temama vječna je i postojana, još tamo negdje otkako je Ericeova djevojčica Ana u Duhu košnice ugledala u rijeci odraz vlastita lica koji će se transformirati u lice Frankensteina, a Saurina djevojčica Ana u Zmiji u njedrima ugledala očevo mrtvo tijelo (u oba filma imamo krupne oči male Ane Torrent)



Sve do del Torove djevojčice Ofelije koja u Panovu labirintu ulazi u svijet bajki (autor je doduše Meksikanac, ali film je snimljen u španjolskoj produkciji događa se u najturbulentnijem razdoblju španjolske povijesti u sumrak građanskog rata, poput Ericeova filma koji također portretira lik djevojčice kao nevine žrtve monstruoznog političkog sistema).

Saurini filmovi o djeci također se referiraju na španjolski fašizam, poput seminalne La prima Angelica za koju se priča da je Bunuel plakao na njenoj kanskoj projekciji, jer još nije vidio nijedan španjolski film koji je tako otvoreno pokazao osjećaje republikanaca, dakle, onih koji su iz građanskog rata izašli kao gubitnici, iako je Saurin komad izludio Francove cenzorske jurišnike, pogotovu scena u kojoj junak traži da mu stave gips na ruku uzdignutu u fašistički pozdrav. Kontroverze je izazvala i autorova odluka da junakov povratak u vlastito djetinjstvo prezentira kao putovanje kroz vrijeme, kad se on vraća u prošlost kao odrasla osoba, iako se diskretni erotizam njegovih susreta s drugom Angelicom iz filma (Angelicom kao djevojčicom u koju je nekad bio zaljubljen) više referira na sjećanja.

I dok je jedna od najjezivijih scena del Torova Panova labirinta inspirirana Goyinim platnom 'Saturn koji proždire sina', tako je i glavni dječji lik iz filma El Lazarillo de Tormes u režiji Cesara Fernandeza Ardavina, adaptaciji istoimena pikarskog romana nepoznata autora iz 16. stoljeća, fascinirao Francisca Goyu koji mu je posvetio istoimeno znamenito platno na kojem slijepi muškarac prstima otvara usta malom Lazaru kako bi u njih ugurao nos i snifanjem otkrio da li je dječak pojeo ukradenu kobasicu. Dok je taj prizor u Goye puno okrutniji i ima skrivene seksualne konotacije, Ardavin ga podastire u maniri klasične Dickensove adaptacije, pa njegov lik slijepog prosjaka puno duguje Faginu. Dječak će nakon slijepca prijeći u ruke osiromašena vlastelina i prepredena popa koji prodaje indulgencije, iako bez obzira na dječakovu lukavost koja ga spašava u najtežim trenucima, ovdje nije riječ o odnosu filma i djetinjstva u banalnom kontekstu 'magije'. Inače, Ardavinov film je prvi španjolski film koji je trijumfirao na Berlinaleu (1960.) i to paradoksalno u prilično jakoj konkurenciji u kojoj se Godardov Do posljednjeg daha morao zadovoljiti tek Srebrnim medvjedom za režiju.

Kako u Ciklusu dominiraju dječji likovi i njihove sudbine, motivom djetinjstva i odrastanja u Navarri bave se i dva filma baskijskog sineasta Montxa Armendariza – Tasio koji promatra različite etape u životu ugljenara prožete estetikom etnografskog filma, te Secretos de corazon koji govori o duhovima, kosturima u ormaru, praznovjerju, represiji, dječjoj znatiželji i metaforici paukove mreže.

I dok su svi ti likovi mlađe dječje dobi, adolescentima se bavi Martinez-Lazarov film ceste Sporedne ceste, te dva filma s izvrsnim Juanom Joseom Ballestom. U Manasovu El Bola koji puno duguje estetici Kena Loacha, njegov lik žrtve nasilnog oca u isti mah je žilav i plašljiv. A u El viaje de Carol Manuela Uribea koji se nanovo vraća u razdoblje građanskog rata, on je simpatični pubertetlija zaljubljen u muškobanjastu njujorčanku španjolskih korijena koja se vratila Španjolsku. Nova Ana Torrent je rođena. (Dragan Rubeša)