Peti ciklus suvremenoga brazilskoga filma možda je i najzanimljiviji, pa i najatraktivniji do sad, jer nudi pet premijernih, mahom prilično intrigantnih i kakvoćom ujednačenih naslova



Među njima su i biografska krimi-drama Moje ime nije Johnny redatelja Maura Lime, autobiografskom notom obilježena socijalna drama Bilo jednom... autora Brena Silveire te naglašeno urbana i dobrano pesimistična egzistencijalna drama U znaku grada Carlosa Alberta Riccellija.

U nagrađivanu, sigurno i nerijetko dosta sugestivno režiranu filmu Maura Lime pratimo životni put naslovnog antijunaka, mladog Joăoa Guilhermea Estrelle zvanog Johnny, u osnovi dobrodušnog momka i pripadnika gornje srednje klase iz Rija koji će se tijekom petnaestak godina, od početka devedesetih do sredine prošlog desetljeća, ponajviše zbog karakternih slabosti te sklonosti brzoj zaradi i lagodnom životu, a manjim dijelom i uslijed spleta okolnosti, od sitnog dilera najprije prometnuti u teškog narkomana, a naposljetku i u najvećeg dilera kokainom u Rio de Janeiru. Slično žanrovski i izvedbom srodnom ostvarenju Bijeli prah Teda Demmeja, i ovaj film temeljen na biografskoj knjizi Guilhermea Giúze koncipiran je kao svojevrsna kronika posrnuća i pada koja oslikava Estrellin život od glamuroznih kokainskih orgija preko turbulentnog odnosa sa suprugom Sofijom, praćenog skrivanjima pred zakonom i opasnim konkurentima, do napokon suđenja i u konačnici smještanja na rehabilitaciju u psihijatrijsku ustanovu. Epizodno strukturirana priča o njemu nije nimalo suhoparna, dapače prožeta je humorom često tamnih tonova, a tome valja dodati slikovite likove, dinamičnu naraciju, životne dijaloge i energične glumačke nastupe.

Elementi krimića su i u angažiranoj socijalnoj drami Bilo jednom... redatelja Brena Silveire, koji nam u epilogu filma otkriva da je i on kao i protagonist Dé odrastao okružen nasiljem i siromaštvom u istoj faveli Rija, da se baš kao i Dé odatle odlučio izbaviti te da je njegova sudbina mogla biti identična onoj skromna i plemenita mladića kojemu su u djetinjstvu pred očima ubili starijeg brata Betoa. Trajno obilježen tom traumom i činjenicom da je zbog nepromišljenosti odgovoran za višegodišnju kaznu zatvora svog polubrata Carlăoa, posvojena sina njihove brižne majke koja je pod svaku cijenu djecu željela izvesti na pravi put, Dé se u tinejdžerskoj dobi zaposlio kao prodavač hot-dogova i sokova na plaži u četvrti Ipanema. Odatle se ubrzo zagledao u senzibilnu vršnjakinju Ninu, kćer bogatoga samohranoga oca koji je svoju jedinicu, opsjednut njezinom sigurnošću, podizao pod „staklenim zvonom“, pojačanom visokim ogradama i alarmnim sustavima. Kad se među pripadnicima dvaju dijametralno suprotnih staleža rodi ljubav, njoj će se ispriječiti klasne razlike i obiteljska zaleđa, a priča će poprimiti konotacije Romea i Julije. Spretno se krećući rubom klišeja i patetike, redatelj Silveira i scenaristica Patrícia Andrade kreiraju općim mjestima nakrcanu ali ipak svježu i vrlo zanimljivu metaforičnu sliku današnjeg Brazila kao društva trajno i prema njima nepopravljivo raspolućenog klasnim suprotnostima, socijalnim tenzijama, iracionalnim nasiljem i čini se uzaludnim pokušajima pojedinaca da nadvladaju vlastita ograničenja.

Protiv samih sebe i svojih mahom neveselih sudbina teško se bore i protagonisti mozaično koncipirane urbane egzistencijalne drame U znaku grada Carlosa Alberta Riccellija, supruga popularne brazilske glumice Brune Lombardi koja potpisuje scenarij filma te u njemu tumači glavnu ulogu astrologinje i radijske voditeljice Tece. Ona je još privlačna žena na rubu srednjih godina iz Săo Paula, koja barem nekima od svojih 18 milijuna sugrađana pokušava pomoći utješnim savjetima u eteru i predviđanjima možda bolje budućnosti. No i životi nje i njezinih prijatelja i suradnika prilično su komplicirani, od Tecina odnosa s otuđenim i smrtno bolesnim ocem Anibalom koji je suprugu i kćer napustio još u njenu djetinjstvu, preko Tecina pomoćnika Bia koji od posesivne majke krije svoju gej-orijentaciju i vezu s transvestitom Josialdom, do njenih novih susjeda, smirenog markantnog Gila i njegove neurotične te preljubu sklone supruge Lydije. Metodom „kratkih rezova“ dramaturški skladno i pregledno pletući mrežu velikog broja slikovitih likova i njihovih međuodnosa, koje će tragični spletovi okolnosti gdjekad spojiti na sasvim neočekivane načine, Riccelli i Lombardi stvaraju slojevitu studiju karaktera, različitih oblika ljubavi, životne ljepote i boli, egzistencijalnog beznađa i za opstanak nužnog optimizma te pojedinčeve potrebe za povezanošću s drugima i pronalaženjem oslonca u njima.

Temeljena na 1985. godine objavljenoj knjizi Fernanda Moraisa, nagrađivana romantična ratna drama Olga TV-profesionalca Jaymea Monjardima još je jedna biografska priča, ona o glasovitoj revolucionarki i borcu protiv fašizma Olgi Benário, podrijetlom Njemici i Židovki koja se čitavog života borila za bolji i pravedniji svijet, koju je brazilski predsjednik Getúlio Vargas trudnu izručio nacistima i koja je skončala u konc-logoru Bernburg. Olgina predanost idealima i ljubav prema naočitom Luísu Carlosu Prestesu, jednom od najvećih brazilskih revolucionara, dramski su kostur pregledno režirane, emotivne i također epizodno strukturirane cjeline koju nosi odličan nastup Camile Morgado u naslovnoj ulozi.

Napokon, tu je i zgodna komedija Kako se snimao film o kanalizaciji scenarista i redatelja Jorgea Furtada, za kratki film Ilha das Flores 1990. godine nagrađenog Srebrnim medvjedom. Storija o mještanima provincijskog brazilskog gradića Crystal Linea koji odluče snimiti amaterski trash-horor da bi prikupili novac za obnovu gradskog kanalizacijskog sustava nepretenciozna je, šarmantna, lako gledljiva i mjestimice vrlo duhovita. (Josip Grozdanić)