Neskromnu zapadnjačkom umu i danas je nepojmljivo da se bogatstvo može izroditi iz svakodnevnih 'banalnosti', poput čežnje za zlatnom ribicom, bijelim balonom, parom cipela ili pokušaja dječaka da vrati prijatelju izgubljenu školsku bilježnicu



Kada je prije desetak godina započelo hrvatsko upoznavanje sa čudom iranske kinematografije, ovdašnju publiku - suočenu s mukotrpnom potragom domaćega filma za nekom spasonosnom formulom, najviše je zbunjivala moćna jednostavnost i humanistička punoća iranskoga filma. Neskromnu zapadnjačkom umu i danas je nepojmljivo da se bogatstvo može izroditi iz svakodnevnih 'banalnosti', poput čežnje za zlatnom ribicom, bijelim balonom, parom cipela ili pokušaja dječaka da vrati prijatelju izgubljenu školsku bilježnicu. A perzijsko celuloidno potomstvo upravo je od trnovite potrage za tim "sitnicama" stvorilo dramaturški uzbudljiv, prohodan i egzotičan svemir, u čijem je središtu najčešće dijete i njegova nevina žudnja.

Uz Jafara Panahija, Bahrama Bayzaija, ili pak Abbasa Kiarostamija, koji je već sredinom 1970-ih pod okriljem Instituta za intelektualni razvoj djece i mladeži započeo slavni niz filmova o neshvaćenoj djeci svojim Putnikom (1974), Majid Majidi jedan je od glasovitih iranskih novovalovaca koji su svoju misiju prepoznali u ogoljivanju dječje želje natopljene
melankolijom. Dakako, u strogo normiranoj kulturi i kinematografiji, ona je često služila za razotkrivanje ograničenja obiteljske ili društvene sredine koja je i čine trpkom i neostvarivom, a to prikazuje i kratki ciklus Majidijevih filmova u sklopu ovogodišnjeg tjedna iranskoga filma. Nakon što je u Ocu (Pedar, 1996) pokazao koliko snažna i destruktivna može biti emotivna vezanost djeteta (sina) za roditelje (mrtvog oca i preudanu majku), u sljedećim filmovima - čežnjama svojih mališana, redatelj otvara i druge pukotine u obiteljskoj komunikaciji. Tako naizmjenične trke brata i sestre od kuće do škole u pohabanim tenisicama u Djeci raja (Bacheha ya aseman, 1997), nevjerojatno simpatičnom filmu koji je zaradio i nominaciju za Oscara, motivira neimaština njihove prigradske obitelji, ali i patrijarhalni
odgoj koji ne dozvoljava otvoren razgovor ni s roditeljima ni s učiteljima, nego naprotiv od djece traži skromnost, poslušnost i (s)trpljenje. Nastavljajući uspješan autorski niz, Majidi u Bojama raja (Rang e Khoda, 1999) sukobljava potrebu hipersenzibilna slijepog dječaka za obiteljskim domom s očevom tvrdom nakanom da ga se riješi zbog ponovne ženidbe, pa dječakov arkadijski zavičaj postaje poprištem višestrukih gubitaka, tuge i očaja. Ništa utješniju sliku ne nudi ni Baran (Rain, 2001), romantična drama afganistanske djevojčice, koja radeći ilegalno na iranskom gradilištu preobučena u muško, pokušava zamijeniti nastradalog oca i prehraniti izbjegličku obitelj. Iskoračivši iz dječjeg svijeta, Majidi ponajviše u Baranu demonstrira koliko kreativno poticajni mogu biti restriktivni kodeksi ponašanja i prikazivanja: svaki osjetljiviji 'kontakt' između djevojčice i njezina (očito zaljubljena) zaštitnika dojmljivo je vizualiziran, poetiziran i (čedno) erotiziran, usprkos hidžabu i propisanoj deseksualizaciji filmske reprezentacije u iranskome filmu.

S izborom iz Majidijeva opusa tematski se nadopunjuje Hayat Gholama Reze Ramezanija (2006.), još jedna priča iz ruralnog ambijenta, ovaj put neumoljiva prema ambicioznoj djevojčici na putu ka polaganju životno važnog ispita u školi. Ostatak ciklusa, filmovima Zagrebu već poznatih autora, Seyyede Reze Mir-karimija (As Simple As That / Be hamin sadegi, 2008.) i Abbasa Rafeija (Leptir na vjetru /Parvanei dar Baad, 2004.), dramatizira nezavidan položaj žene u patrijarhalnom društvu, bilo da je riječ o njezinoj osamljenosti i simboličnoj zarobljenosti svakodnevnim kućnim obvezama, kao u Mir-karimijevoj komornijoj drami, ili pak o doslovnom sužanjstvu kojim počinje i završava egzotična pustinjska potraga Rafeijeve anti-junakinje za otetim i otuđenim djetetom. (Diana Nenadić)