Kanada, Švicarska, Rumunjska, Belgija, Francuska, Maroko

Geografija frankofonije

Već sam naziv našeg ciklusa promatra se u širem geografskom i (ko)produkcijskom diskursu, jer se ne odnosi isključivo na određenu nacionalnu kinematografiju, već se proteže na neke druge (filmske) teritorije, od Rumunjske (Bezglavi pijetao) do Kanade (Sva živa bića) i Maroka (Mala zadovoljstva)

U protivnom on ne bi bio 'frankofonski', već 'francuski'. Zato u prvom slučaju, budimo malo ironični, pričamo o kozmopolitizmu, a u potonjem o šovinizmu. No, ciklus nije šarolik samo u geografskom već i u žanrovskom i podžanrovskom kontekstu, pa njegovi komadi sežu u rasponu od animiranog filma (Moj život kao tikvica), do pedagoškog filma (Les heritiers) i ekološkog dokumentarca (Sva živa bića) koji priziva školu Richarda Attemborougha. Ciklus nije mogao zaobići i ono 'romaneskno' u francuskom filmu, koje se često znade pretvoriti u karikaturu romantizma, poput melankolične ljubavne intrige Tri srca ambijentirane u miljeu francuske provincijske buržoazije, čiji je autor Benoit Jacquot združio jednu veliku glumicu (Catherine Deneuve) i njenu kćer (Chiara Mastroianni), pri čemu autor pokušava balansirati negdje na pola puta između Lea McCareya i Racineove tragedije, između Duras i Truffauta, sve to začinivši estetikom TV drame (Jacquot je nedavno posjetio Zagreb kao gost Filmskih mutacija – Festivala nevidljivog filma, u društvu pisca i filmskog teoretičara Raymonda Belloura).

Čak četiri filma iz Ciklusa ulaguju se djeci i adolescentima. U Bezglavom pijetlu pratimo odrastanje malog pripadnika saksonske zajednice u transilvanijskom selu uoči Drugog svjetskog rata. Pedagoški komad Les Heritiers (Nasljeđei) koji slijedi retoriku Cantetova Razreda, ali s naglašenom emotivnom notom, već zbog same prokleto aktualne teme (Guediguianova muza Arianne Ascaride portretira učiteljicu koja prijavljuje svoj razred na državno natjecanje na temu 'Djeca i adolescenti u nacističkim koncentracijskim logorima') trebao bi postati obavezni dio nastavnog kurikuluma svake hrvatske škole, ne računajući na onu iz koje je nedavno povučena izložba o Anni Frank, osim ako u međuvremenu njen direktor ne dobije otkaz. Temama odrastanja bavi se i Petits bonheurs (Male radosti) Marokanca Mohameda Chrifa Tribaka, autora s pečatom prestižne filmske škole 'Femis', u kojem sondira ambivalentno prijateljstvo dviju sedamnaestogodišnjakinja iz Tetouana. Riječ je o komadu koji koristi elemente autorova istoimenog kratkometražnog dokumentarnog projekta iz 2011., a čije su projekcije bile održavane i u jednom marokanskom zatvoru za maloljetnike.

Poput Tribakova komada, i začudni Barrasov komad stop-motion animacije Moj život kao tikvica može se promatrati kao (veseli) dnevnik o inicijaciji, ali i kao priča o izgubljenu djetinjstvu 'drukčije' djece, koja na svojim krhkim plećima nose povijest teških obiteljskih situacija. Kao da smo lutkama Tima Burtona podarili dašak svjetlosti. Tikvica je devetogodišnji dječak koji se nakon majčine smrti osjeća kao Pale sam na svijetu. Ima u filmu neodoljivih scena, poput one s klincima koji plešu na cold wave Stephana Eichera (šifra: Eisbaer) ili one u kojoj Tikvica i njegova voljena Camille zavaljeni u snijegu pričaju jedno drugom svoje priče. Tada se doimaju poput dvije odrasle osobe koje su se našle u krucijalnoj fazi života. No, njihov pogled prema budućnosti promatra se kao emotivno stanje, a ne kao scenaristička konstrukcija (scenarij potpisuje Celine Sciamma, autorica Tomboya i Cura). Zaustavljen negdje na pola puta između Dickensa i Docterova Izvrnuto obrnuto u kojem dječji sentimenti postaju meteorološke prognoze, ali i finom melankolijom na koju treba pripremiti mlađe dječje uzraste koji u baražnoj paljbi holivudskih crtića na nju nisu navikli, treba doista imati kardioloških problema i ne ispustiti suzu u Barrasovoj baladi o dječjoj nevinosti.

Kozmopolitski frankofonski filmski itinerari obuhvaćaju i Paklenicu, u kojoj su se u filmu Marion Hansel (Uzvodno rijekom) zatekla polubraća Olivier Gourmet i Sergi Lopez, proganjana tajnama i avetima krvnih veza, u nadi da će otkriti razlog očeve smrti. Ovakav bi možda izgledao i Rodriguesov Ornitolog da je bio konvencionalniji i nešto manje queer. S jednim pustinjakom umjesto Sv Antuna. (Dragan Rubeša)