Holden: I know you, you used to be big in pictures.
Swanson: I am still big, it is pictures that became small!
(Billy Wilder, Bulevar sumraka)
Wilderova diva je ovako rasipala skromnost, žaleći C.B.demilovske produkcije iz svoje mladosti. Ljudi poput Branka Bauera su preuljudni da bi danas tako govorili o svom zlatnom razdoblju. Nas, međutim, pristojnost ne obavezuje. Gledajući Jadranfilmske c/b blockbustere iz pedesetih ne oduševljava nas samo desetljeće dobrih filmova, već i maštanje o čitavoj imaginarnoj kinematografiji koja se iz te proizvodnje odbila razviti. Hrvatski film je, naime, u nadolazećem desetljeću (šezdesetih) radikalno skrenuo na put zaumnog artizma, majstorima pripovijedanja ostavivši izbor: pretvoriti se u modernističke hudožestvenike prosvijećenog socijalizma, ili se, poput spomenutog Bauera, prebaciti na TV, koja od tadašnje kinematografije preuzima odbačenu sklonost razgovijetnoj priči. Velikost koja nas se toliko doima kao glavno obilježje uspješnica pedesetih, proističe dijelom iz produkcijske raskoši koju pred-televizijska država osigurava filmu, kao svom središnjem i tada jedinom audiovizualnom glasilu. No posrijedi je još jedna, teže mjerljiva veličina: konceptualna složenost ovih autorskih projekata. Autori pedesetih su kao svoju kreativnu obvezu prihvaćali naporno jedinstvo artističke, populističke, zabavljačke, moralističke i društveno usmjeravateljske ambicije. Filmovi pedesetih nastaju kao produkcijski preplet svih nacionalnih kulturnih disciplina, pod nadzorom velmožnog autora koji u ime visokih filmskih načela narodu prenosi žanrovski mješovitu, poučnu i umjetnički vrijednu priču. Ovako formulirane zadaće zvuče kao neozbiljna zabluda sirovog socijalizma. Kad pogledate filmove, međutim, zamislit ćete se. Jer koncept je najvećim dijelom uspješno realiziran, a filmovi su vraški dobri i zastrašuju visokim standardom koji su tadašnji početnici postizali lakoćom koja će nacionalnu produkciju, u godinama njezine zrelosti, zlobno napustiti. (Hrvoje Hribar)