In memoriam Tomislav Radić (8. prosinca 1940. - 7. ožujka 2015.)

Što je Žiro snimio…


Još i danas dobro pamtim projekciju filma Tomislava Radića, zvanog Žiro “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.” u svibnju 2005., u maloj dvorani minipleksa Star u Cannesu. Festival se taman zahuktao, a nekoliko hrvatskih filmova imalo je projekcije na tamošnjem sajmu, kojem ste mogli biti samo kao distributer zainteresiran za nabavku pojedinih naslova za svoje tržište. Pravila baš nisu bila stroga, pa sam se prokrijumčario s novinarskim bedžom: nisam očekivao bog zna što jer Radićeva reputacija tada nije bila osobita, sva tri filma koja je snimio za hrvatske samostalnosti - Luka po romanu Šoljana, Anđele moj dragi i Holding - slabo su primljena, pa sam i taj novi došao odgledati reda radi.


Prvi veliki uspjeh

Po prvim scenama shvatio sam da je u pitanju koncept “found footage”, koji je tih godina popularizirao horor Projekt: Vještica iz Blaira, no ubrzo sam ustanovio da je ovdje u pitanju nešto mnogo kompliciranije, fina društvena satira koju bilježi djevojčica video kamerom darovanom joj za rođendan. Kada je film završio, bio sam itekako iznenađen, dakako, ugodno, i po povratku u Zagreb napisao sam za tjednik Globus članak o kanskim dojmovima, u kojem je posebno bila istaknuta teza o Radićevom kreativnom povratku. Nisu mi baš vjerovali, ali te je godine film imao domaću premijeru na pulskom festivalu i tamo dobio Zlatnu arenu. Otad se o tom autoru ponovno piše i govori samo najbolje.

Radić je svakako najvažniji modernist hrvatske kinematografije. Rođen u Zagrebu 1940., najprije je 1962. diplomirao na Filozofskom fakultetu, zatim upisao režiju na Akademiji na kojoj još nije bilo posebnog filmskog odjela, međutim, njega to nije osobito smetalo, jer ga je kazalište poprilično zaokupilo. Prvi veliki uspjeh postigao je na sceni, bila je to predstava Stilske vježbe u teatru &TD koja se prometnula u najdugovječniju u povijesti domaćeg teatra uopće. Prije toga imao je kontakt s filmom u Kino klubu Zagreb, no najvažnija je bila suradnja s urednikom Angelom Miladinovom na Televiziji Zagreb: za njega je režirao brojne feljtone i ishodio da mu tu i tamo posude kameru i daju poneku rolu 16mm vrpce, kojom je snimao pseudo dokumentarac o neuspješnoj glumici na pragu sredovječne beznačajnosti.

Glumicu je igrala Božidarka Freit, koja je tada i sama bila u sličnoj situaciji, a završeni film nazvan je “Živa istina”: u Puli ga nisu htjeli primiti u službenu konkurenciju, prikazan je u tzv. informativi, ali nakon protesta kritičara glavnoj je glumici ipak dodijeljena Zlatna arena na koju zapravo - po postojećim pravilima festivala - nije imala pravo.


Urednik na HRT-u

Radićevom nekonvencionalnom prvijencu odmah su prišili etiketu “cinéma vérité”, što baš nije bilo točno, jer to je bio ipak film na razmeđu istine i fikcije, redatelju su zatim dali još jednu šansu, ovaj put u nešto profesionalnijim uvjetima: Timon s om Buzančićem odigravao se u teatru, u svijetu i među ljudima koje je Radić dobro poznavao, a on je opet odbio napraviti klasičan narativni film, poigravao se podudarnostima između komada i života te svjesno ostao na margini domaće filmske scene. I dalje je mnogo više radio u kazalištu, na velikim i malim scenama, a filmski fondovi nikako da se smiluju njegovim projektima. Ostao je redatelj od dva filma i nove je šanse dobio tek devedesetih.

Tada su ga najviše spominjali po političkom opredjeljenju, zbog toga su ga valjda postavili za urednika dramske redakcije HRT-a, ironizirali što se prihvatio režije tv trakavice, no u tom razdoblju osigurao je prve prilike mladim nadama Sviličiću i Mataniću. Sve što je radio tih godina zavrjeđuje novo gledanje, jer smo svi tada bili opterećeni donekle shvatljivim predrasudama.


Najbolji film

Nakon filma Što je Iva snimila… njegov je status ponovno neprijeporan. U našoj je kinematografiji bilo filmaša koji su naginjali modernijem izričaju, poput Babaje, koji je pak preferirao vrlo estetizirani klasični autorski film, ali Radića nije bilo strah ničega, ni prljave slike ni nesuvisla brbljanja glumca pred kamerom, što bi on zatim zaokružio u iznimno intrigantnu filmsku cjelinu, recimo, u sjajnom omibusu Tri priče o nespavanju.

Kotlovina iz 2011. ujedno je i njegov posljednji i možda najbolji film, za njega je dobio još jednu Zlatnu arenu, iznimno hrabro odlučio se za dramu u kojoj u sceni ponekad ima i po petnaestak glumaca, a osim poznatih pred kameru je doveo i slabo poznata lica, koja su u međuvremenu postala poznate face. Kotlovina je vjerojatno najslojevitija priča o hrvatskom karakteru, o ljudima koji su ponekad dobrodušni, ali još češće zavidni, zajedljivi i opterećeni predrasudama.

Za života (umro je 7. ožujka u Zagrebu) dobio je mnoga priznanja, dugo vremena bio je i profesor na Akademiji, pa i njezin dekan, a film je ipak najvažnije područje njegova umjetničkoga djelovanja. Budući da hrvatskoj kinematografiji, zapravo, tek predstoji ozbiljna afirmacija u svijetu, naporedno s time trebala bi promovirati i svog sjajnog autora kojeg bi svjetska kulturnjačka javnost trebala poznavati mnogo bolje no što je sada slučaj. (Nenad Polimac, Jutarnji list, 11. ožujka 2015.).