Film Poklopac mora (Umi no futa / Sea’s Lid, 2015.) redatelja Keisuke Toyoshime, adaptacija je istoimena romana Banane Yoshimoto i naslova nostalgične pjesme karizmatskog izvođača i pjesnika Masumi Hare. Banana Yoshimoto preuzima cijelu pjesmu kao exergue ili elegijski prolog prije početka svoje pripovijesti, a zvučna emotivna slika u tekstu i filmu reproducira scenu nostalgije dviju prijateljica na rubu otvorenog mora.
Krajem ljeta, tko je posljednji izašao iz mora?
Posljednji je došao kući prije nego što je zatvorio poklopac mora.
I sve otad more je ostalo nepokriveno.
Spisateljica biološkog pseudonima Banana Yoshimoto (pseudonim slavnog japanskog pjesnika haikua Matsua Basha istog je podrijetla - Basho znači stablo banane) snove svojih antisocijalnih likova, mladih djevojaka (shojo) koje ne mogu odrasti u posthumanom okolišu, smješta u tuđe post-obiteljske kuhinje. Kuhinja im je najdraže mjesto na svijetu, na Bananine jestive metafore (i odnos prema muškarcima koji imaju nešto s biljkama) upućuje roman-metafora Kuhinja. Osjećaju nostalgiju osobe već pri prvom susretu: Ona skriva iza kose, slatkog glasa i tankih prstiju koji sviraju klavir preplavljujuću nostalgiju. Oni koji su izgubili djetinjstvo dobro to znaju. Dublje od noći, dulje od vječnosti, nešto udaljeno.
Kao novinski roman u nastavcima i ilustriran Bokunenovim drvorezima Poklopac mora izlazio je u novinama Yomiuri Shimbun od studenog 2003. do svibnja 2004., a u engleskom prijevodu (There is No Lid on the Sea) Michaela Emmericha u novinskom izdanju The Daily Yomiuri. U filmu, mlada djevojka Mari vraća se iz Tokija u rodni gradić Izu u pokrajini Shizouka želeći da započne novi život adaptacijom starog prostora u retro slastičarnicu za pripremu omiljene slastice, drevnoga kakigorija - lisnatog leda prelivena različitim slatkim sirupima. Tog ljeta upoznaje Hajime, djevojku koja nosi trag trauma na svojoj koži.
Ovojesenji program japanskog filma zaokupljen je decentriranom kuhinjom (prisjetimo se zapisa Rolanda Barthesa o decentriranoj hrani u Carstvu znakova) i povratkom u rodni grad kao simptomima traganja za izgubljenim snovima nostalgije. Bolni osjećaj prolaznosti, “suza stvari”, često se imenovao pojmom estetičara Motorija Noriage iz 18. stoljeća mono no aware, patosom stvari, koji je razvio u 18. stoljeću proučavajući prvi roman starojapanske književnosti s početka 11. stoljeća Pripovijest o Genjiju Murasaki Shikibu. Dvije djevojke iz Poklopca mora utjelovljuju kratkotrajnu utjehu za dugi nostalgični trag leda, od čuvanja u ledenim prostorijama himuro u Kanazawi i dopremanja u Kyoto do rezanja tankih prozirnih listića veoma oštrim nožem, zabilježeno u prošlom tisućljeću upravo u Murasakinu Genjiju te u listama stvari Zapisa uz uzglavlje Sei Shonagon s kraja 10. stoljeća Heian razdoblja. Varijanta ledene slastice: Kezurihi pomiješan sa sirupom od lijane i stavljen u novu srebrnu zdjelu, njezina je treća omiljena elegantna ponuda u vremenu kada led nije bio za svakoga.
U filmu o povratku i hrani Karaage USA (2014.) u režiji Naokija Segija, mlada žena (tinejdžerska zvijezda Ai Takahashi) nakon pet godina i kratkog braka vraća se s djevojčicom u rodni grad Usa u pokrajini Oita, poznat po najboljoj pripremi prženog jela karaage i preuzima očevu kuhinju. Jedini film povijesne tematike Grimizno nebo (Akanezora / Beyond the Crimson Sky, 2007.) režisera Masakija Hamamota i scenarista (novovalovca) Masahira Shinode, adaptacija je prvog romana književnika Ichirikija Yamamota o životu i snovima tofu majstora u razdoblju Edo, za koji je 2001. dobio nagradu Naoki. Eikichi odlazi u grad Fukagawa Hamaguri-cho da bi otvorio tofu dućan i iskušao svoje umijeće; tamo poznaje Ofumi, koja će nastaviti njegove snove.
Filmska verzija istoimenog manga i anime serijala Srebrna žlica (Gin no saji / Silver Spoon, 2014.) u režiji Keisuke Yoshide adaptacija je trinaestosveščane mange autorice (mangake) Hiromu Arakawe, koja je izlazila od 2011. do 2013. godine. Nakon hit serijala Čelični alkemičar (Hagane no Renkinjutsushi / Fullmetal Alchemist), u novom stripu o odrastanju Arakawa odvodi izgubljenog gradskog dečka na sentimentalni preodgoj u nepostojeću poljoprivrednu srednju školi u mjestu Oezu na Hokkaidu, gdje se đaci pripremaju za budući život na obiteljskim farmama. Za razliku od ostalih učenika Yugo Hachiken ne sanja tu o svojoj budućnosti: “Kakva je to dovraga atmosfera - ako nemaš san ne vrijediš ništa!” Srebrna žlica preuzima pouku Čeličnog alkemičara: “Bez patnje učenje je bezvrijedno, ništa ne možeš postići ako istodobno nešto ne žrtvuješ.”
Suze grožđa (Budo no namida / A Drop of the Grapevine, 2014.), drugi film iz Hokkaido Plan trilogije redateljice i scenaristice Yukiko Mishime bavi se povratkom starijeg brata nakon umjetničkog sloma na obiteljsko imanje u rudarskom mjestu Sorchiju na Hokkaidu i njegovim novim životnim početkom, stvaranjem vina snova. Riječima autorice: Tlo zrcali slojeve povijesti. Ljudi su natopili zemlju svojim suzama. Oni koji će živjeti za sto godina pit će vino od grožđa koje je crpilo sokove iz tla…okus zemlje na kojoj netko stoji. Erika kopajući rupu u zemlji traga za prošlošću, a Ao podižući trsove prema nebu seže prema budućnosti.
Umijeće pamćenja otkriveno je nakon katastrofe, a počinje urušavanjem kuće podsjeća Svetlana Boym, autorica nadahnute studije o budućnosti nostalgije. Japanska tuđica nosutarujii, često korištena u teoriji književnosti i kulture prošlog stoljeća, preuzima europsku povijest bolesti modernog doba, za čiju je pseudogrčku kovanicu (nostos + algos) zaslužan švicarski liječnik Johannes Hofer u 17. stoljeću (kao i za drastične metode liječenja čežnje za domom koje su se prakticirale na vojnicima i tuđincima i u susjednim zemljama). Japanski povijesni virus nostalgije imao je brojne oblike, a izvorni pjesnički pojam natsukashii najčešće evocira različita značenja povezana s nostalgičnim osjećajima bolne privrženosti, prolaznosti, čežnje za bliskošću, rekreiranjem izgubljenog predmeta i mjesta žudnje i sjećanja. Pojam seže do najstarije sačuvane antologije japanske poezije Zbirke deset tisuća listova (Man’yoshu) iz 8. stoljeća, čiji se kompilacijski rad pripisuje Otomo no Yakamochiju.
U posljednje su vrijeme učestale rasprave posvećene značenju i učinku trostruke katastrofe “3.11” na geologiju i geopolitiku Japana te na književne i filmske slike opstanka i nesigurnosti nakon 11. ožujka 2011. godine, kada su potres u regiji Tohoko i tsunami izbrisali živote i okoliš obalnih gradova, a nuklearno je zračenje Fukushime počelo prodirati u zrak, tlo i more. Istodobne medijske slike radikalno su deteritorijalizirale zone prividno sigurna i nesigurna života i promatranja, a nova točka periodizacije japanske filmske povijesti, naizgled kratka trajanja, izložila je stanovnike Japana i filmske promatrače metafizičkoj katastrofi beskraja.
(Tanja Vrvilo)