Filmofilskoj javnosti portugalska kinematografija poznata uglavnom po djelima legendarnog Manoela de Oliveire i ostvarenjima predstavnika tzv. novog filma šezdesetih, poput, primjerice, onih Paula Roche – posljednja dva desetljeća počela je nadirati u središte europske i svjetske pozornosti, te nam se u osvit nove jesenske sezone predstavlja dvama programima.
Prvi dio čini selekcija sedmog izdanja NY portugalskog festivala kratkometražnog filma 2017, u sklopu kojega će tuškanačka publika imati prilike pogledati igrane filmove Instalacija straha (2016), Teret (2017), Soba u Lisabonu (2016) i Ti (2016), dokumentarne Alvanéu (2015), Manuel (2015) i Drvosječa ili najljepša radionica na svijetu (2017), animirane Bila jednom jedna nit (2014) i Nevjerojatan obični čovjek (2016), te glazbeni video Ribbon Tooth (2017), kao i „gostinjski“ film festivala, igrani Dugi dan (2011).
Međutim, poseban je kuriozitet svakako drugi dio programa u sklopu kojega će biti prikazan filmski triptih 1001 noć (2015) Miguela Gomesa, bivšeg filmskog kritičara i – uz Pedra Costu – trenutno najcjenjenijega portugalskog redatelja, koji se filmovima Naš dragi mjesec kolovoz (2008) i Tabu (2012) prometnuo u međunarodnu zvijezdu suvremenog tzv. umjetničkog, „arthouse“ filma. Posrijedi je šestosatni filmski mozaik sastavljen od tri dvosatna filma u kojima redatelj prikazuje događaje u domovini u turbulentnom razdoblju od kolovoza 2013. do srpnja 2014. uslijed ekonomske recesije i fiskalne krize koje su nametnutim mjerama štednje izazvale europske financijske institucije. No, kako je i naznačeno u međunaslovima na početku svakog dijela, filmovi nisu doslovna adaptacija perzijskog klasika o pripovjedačici Šeherezadi, već ona služi „tek“ kao inspiracija za pripovjednu strukturu, odnosno model da se povežu raznorodne i disparatne priče.
Prvi dio trilogije, 1001 noć: Nemirni, započinje dokumentarnim prologom o propasti portugalskog brodogradilišta i otpuštanju radnika, odnosno o ugibanju pčela čija su saća pod najezdom uvoznih stršljena, da bi potom prikazao redatelja, samog Gomesa, koji naslućuje sličnost između tih dviju priča, ali uviđa da ih ne znade povezati pa kukavički bježi s vlastita filmskog seta. Posao stoga pada na fikcionalnu protagonistkinju, dovitljivu vezirovu kćer, koja svake večeri zabavlja vladara pričanjem priča koje prekida na najzanimljivijem dijelu da bi preduhitrila njegovu namjeru da je ubije.
Prva priča, Muškarci s erekcijom, apsurdna je vinjeta o europskim moćnicima koji se zbog erektilne disfunkcije iskaljuju na portugalskim dužnicima, koje prestaju gušiti tek kada im čarobnjak izliječi impotenciju. Slijedi Priča o pijetlu i vatri, o pijetlu kojemu se sudi zbog prerana kukurijekanja, da bi potom, kad slučaj postane poznat, na lokalnim izborima osvojio pregršt glasova. Prvi dio zatvara dokumentaristička priča Plivanje veličanstvenih, intervju između sindikalista i četvero ljudi koji uoči tradicionalnog kupanja u Atlantskom oceanu na Staru godinu progovaraju o nezaposlenosti dok se njihov gradonačelnik bavi time kako ukloniti nasukanog kita.
Nasuprot prvom dijelu koji otvoreno progovara o tome kako je portugalska ekonomija uništila radničku klasu, drugi dio trilogije, 1001 noć: Opustošeni, donosi nešto osobniji pogled na problematiku života u suvremenom Portugalu, a započinje pričom pod nazivom Kronika Simaova bijega, o čovjeku koji je ubio suprugu, kćer i dvije žene, ali je, unatoč tome, zbog uspješna bijega od policije, postao narodnim herojem. Druga priča, Sutkinjine suze, burleska je o uvrnutom suđenju prepunom bizarnih likova tijekom kojeg sutkinja pokušava utvrditi kauzalni lanac koji je doveo do počinjenja zločina, postupno uviđajući da je suočena s nemogućim zadatkom, jer su svi povezani sa slučajem za nešto krivi. Konačno, treća priča, naslovljena Dixijevi vlasnici, pripovijeda o istoimenu maltezeru koji stalno mijenja vlasnike u velikom stanarskom kompleksu te tako postaje svjedokom stanja ljudskog duha u razdoblju krize.
Za razliku od prethodna dva dijela, treći dio trilogije, 1001 noć: Začarani, nas isprva vodi u raskoš „drevnog“ Bagdada te u središte priče postavlja samu Šeherezadu kojoj nestaje inspiracije pa kreće na putovanje u sklopu u kojem se susreće s ocem i nizom neobičnih likova. Njezine avanture slijedi priča ponovno smještena u suvremeni Portugal pod nazivom Opijeni zebama, o žiteljima koji predano treniraju zebe za natjecanje u pjevanju, da bi potom taj zapravo samostalni dugometražni dokumentarac o subkulturi ljudi s neobičnim hobijem bio prekinut pričom Vruća šuma, o ljubavnoj avanturi i iskustvima kineske studentice u Portugalu, danom kroz njezin besprizoran komentar supostavljen slikama masovnih prosvjeda.
Kao što se dade naslutiti iz sažetaka priča, tripartitni film 1001 noć hibridno je djelo koje se opire žanrovskoj klasifikaciji, a odlikuju ga mnoga obilježja Gomesova opusa – osebujnost, maštovitost, ekscentričnost, epizodna, fragmentarna pripovjedna struktura, narušavanje narativnih konvencija, igranje s vremenskim razinama, ispreplitanje činjeničnog i dokumentarnog s imaginarnim i fikcionalnim, tragičnog s komičnim, ozbiljnog s apsurdnim, doslovnog s metaforičkim, kao i miješanje rodova, žanrova, stilova i tehnika, izbor bizarnih tema, nadrealnih simbola, eklektičnog soundtracka, vizualna dojmljivost i štošta drugo. No iako je nesumnjivo riječ o inventivnom ostvarenju i jednom od odvažnijih eksperimenata posljednje dekade, odnosno djelu visokog modernizma koje osim navedene formalne izazovnosti (razvidne i u obilatom korištenju međunaslova te nadasve originalnom „indeksu“ na kraju filma) sadrži i političku izazovnost, valja istaknuti kako je riječ o gotovo suludo, gargauntovski ambicioznoj alegoričnoj političkoj sagi koja unatoč neospornoj pomaknutosti i pokušaju da istka tapiseriju društvene realnosti i okrutnosti ekonomske politike suvremenog Portugala, katkada postaje blago repetitivna, rastegnuta, neritmična i bez jasnog smjera kretanja.
Međutim, trilogiju koja je opravdano završila na visokom četvrtom mjestu filmova godine uglednog filmskog časopisa Sight and Sound svakako vrijedi pogledati te potom odlučiti je li riječ o filmu kojemu se lakše diviti, nego ga voljeti, kao i je li Gomes – baš kao i „njegova“ Šeherezada – uspio zadržati pažnju gledatelja ili „izgubiti filmski život“ već „prve večeri“, odnosno već nakon prvog dijela svog hrabrog i maštovitog, iako katkada pomalo pretencioznog magnuma opusa. (Marko Rojnić)