Još do prije nekoliko godina domaći su filmofili imali priliku ponekad i dva puta godišnje pribivati manifestacijama poput Revije azijskog filma i MaxTv filmomanije, u okvirima kojih su se mogli upoznavati s najzanimljivijim recentnim ostvarenjima azijskih kinematografija te ponekad doslovce otkrivati najznačajnije predstavnike tih kinematografija. Kad govorimo i o suvremenom i o nešto starijem pa i klasičnom japanskom filmu, hrvatski su ljubitelji sedme umjetnosti primjerice kroz naslove Sumrak samuraja i Skrivena oštrica imali priliku upoznati osamdesetšestogodišnjeg veterana Yojija Yamadu, baštinika Kurosawe i Ozua koji majstorski kreira elegična, iznimno sugestivna, dojmljivo atmosferična, snažna, topla, izvrsno glumljena i dirljiva djela minuciozno komponiranih kadrova i bogatih detaljima u kojima se tradicija spaja sa suvremenošću. Također, mogli su se susresti s vrlo darovitim filmašem srednje generacije Katsuhitom Ishiijem (Okus čaja, Krijumčar), koji se vješto snalazi u svim žanrovima s izraženom sklonošću dinamičnoj naraciji i izraženoj vizualizaciji, a koji je u navedenoj humornoj obiteljskoj drami Okus čaja također dao efektnu, ugođajnu, meditativnu, nenametljivo stiliziranu te umetanjem nadrealnih i fantastičnih detalja obogaćenu posvetu Ozuu.

Spomenute su filmske revije unatrag nekoliko godina ukinute, čime je podcrtana ne samo turobna realnost domaće kinodistributerske politike i prakse u kojoj dominiraju isprazni holivudski blockbusteri, manje ili više trivijalne i o barnumovske specijalne efekte oslonjene adaptacije superherojskih stripova, uniformirana infantilna animirana zabava te neduhovite i zamorne romantične i moronske komedije, nego i samoizabrani status Hrvatske kao kulturne kolonije u kojoj (ne samo) na mainstream kino-repertoaru nema mjesta za naslove koji odskaču od krajnje pojednostavljenih komercijalnih špranci, u konačnici za naslove koji se, ako i nisu holivudski, maksimalno trude oponašati Hollywood. Ambiciozniji filmofili koji privatnim kanalima ne nabavljaju nova neamerička i neholivudska ostvarenja te ista ne traže na internetu, tako su izgubili prilike za upoznavanje s novom produkcijom. U tom su smislu ciklusi poput ovog suvremenog japanskog filma, ciklusa koncipirana oko glazbe kao središnje tematske poveznice, još značajniji i zanimljiviji.

Autori filmova iz ovog ciklusa, bez obzira posezali za književnim ili stripovskim predlošcima, kao da su se vodili riječima Slavka Mihalića, koji je zapisao da je glazba ona umjetnost koja ga je čitavog života vraćala samome sebi, smirivala i obnavljala smisao onog u što je vjerovao i što je radio. Prema Mihaliću, glazba je najčudesniji dokaz da ljudi nisu sami i izgubljeni, a upravo je to ono što u sva četiri filma iz ciklusa više ili manje suptilno i slojevito naglašavaju njihovi autori. Također, autori na različite no značenjski srodne načine elaboriraju Beethovenove riječi o glazbi kao posredniku između duhovnog i osjetilnog života, o njoj kao putu izlaska iz teških i tjeskobnih životnih situacija, kao luči u egzistencijalnom mraku i nelagodi, kao spasonosnoj pomoći u suočenju s obiteljskim i intimnim dramama, s tragičnim gubicima i stvarnim ili metaforičkim odlascima, ili pak u izazovima odrastanja i sazrijevanja, donošenja važnih životnih odluka i izbora, odnosno općenitog snalaženja na životnim putovima i njihovim raskrižjima.

U humornoj glazbenoj egzistencijalnoj drami Maestro! redatelj Shôtarô Kobayashi, autor koji u radu na filmu i televiziji često poseže za literarnim i stripovskim predlošcima, adaptirao je hvaljenu istoimenu mangu Akire Sasôa, koju je u scenarij pretočila Satoku Okudera. Objavljivan od 2003. do 2007. godine, nagrađivani Sasôov strip je seinen manga, djelo namijenjeno primarno adolescentskoj i tinejdžerskoj publici, a kritika hvali njegovu zrelost, ozbiljnost i promišljenost, baš kao i spretno žongliranje nerijetko povišenom emotivnošću i nenametljivom edukativnošću, uz izbjegavanje melodramatičnosti, trivijalnosti i patetike. Sve te osobine razvidne su i u Kobayashijevu filmu, pametnom i također nenametljivo ambicioznom ostvarenju koje kroz glazbu i pristup istoj suptilno razrađuje životne i osobne drame niza važnijih i sporednijih likova, njihove osobne drame i frustracije, oslanjajući se na postupna otkrivanja detalja i pozadina tih drama i frustracija, predočenih s maksimalnim obzirom i često tek kroz naznake i sugestije, čime se gledateljima prepušta detektiranje onog neizrečenog, skrivenog i naslućivanog. U priči o orkestru sastavljenom od nekad cijenjenih no u međuvremenu uslijed gospodarske krize otpuštenih i pauperiziranih glazbenika predvođenih mladim Kôsakom, koji će pod ravnanjem zagonetnog i naizgled ekscentrična starijeg dirigenta Tendôa (kultni glumac Toshiyuki Nishida iz Sukiyaki Western Djanga Takashija Miikea i Beyond Outrage Takeshija Kitanoa) početi ponovno stjecati nekadašnje samopouzdanje i strast prema muziciranju, Kobayashi ozbiljnost i mjestimičnu gotovo tragičnost učinkovito razblažava naglašenim humanizmom, empatičnošću, humorom i pozitivnom infantilnošću, osobito utjelovljenoj u liku mlade flautistice Amane Tachibana, koju interpretira popularna japanska kantautorica Miwa.

Žanrovski srodna Pjesma na usnama redatelja Takahira Mikija prilagodba je 2011. godine objavljena romana plodnog i razmjerno mladog japanskog pisca Hirotake Adachija, koji objavljuje pod pseudonimima Asako Yamashiro, Eiichi Nakata i Otsuichi. Posrijedi je emotivno i vrlo atmosferično djelo koje također vješto ekvilibrira na granici melodrame i patetike, ponekad skrećući u melodramu u priči o iznimno darovitoj i nekad slavnoj pijanistici Yuri Kashiwaga koja se nakon naslućivane intimne drame i traume iz Tokija vraća u rodni grad na otočju Goto. Ondje kao zamjenska nastavnica počinje raditi u srednjoj školi te voditi školski zbor pred kojim je skoro natjecanje, a upravo će se Yuri pokazati ključnom u pripremama za njega. Da bi još nezrele i nesigurne petnaestogodišnje cure i dečke motivirala za vježbanje, Yuri im dade zadatak da napišu pisma samima sebi, ali 15 godina starijima. Mjestimice poetičan i meditativan, sigurno i nenametljivo režiran te fokusiran na intrigantne likove i njihove međuodnose, film Takahira Mikija s lakoćom podnosi i povremeno povišenu sentimentalnost.

Glazbena egzistencijalna drama Muzikalni zec i dječak u režiji Takuija Suzukija ekranizacija je popularnog romana Keija Nakazawe, prema kojem je scenarij napisala Michiko Ohishi. Ugođajem dosta sličan prethodnom filmu, i ovaj nudi uravnoteženu, nepatetičnu i dovoljno suptilnu storiju o mirnom i povučenom tinejdžeru Katsuhishi, ne osobito društvenom momku koji zazire od razrednih kolega i najviše vremena provodi u svom domu, no kojeg će na postupno mijenjanje ponašanja nagnati njegova vizija zagonetnog humanog zeca. Zec se pojavljuje povremeno i vidi ga samo Katsuhisha, a nakon što se pod utjecajem zeca upiše u školski glazbeni sastav, mladić će u zecu steći svojevrsnog vodiča i potporu u donošenju budućih odluka, prvenstveno u bavljenju glazbom...

Napokon, i 2011. godine u programu World Cinema festivala Sundance prikazan Abraxas suscenarista i redatelja Naokija Katôa, filmaša koji kao redateljske uzore navodi Kiyoshija Kurosawu i Takeshija Kitanoa, nudi intrigantnu priču o duhovnoj i egzistencijalnoj krizi budističkog svećenika i obiteljskog čovjeka Jonena, nekad žestokog rockera u kojemu će se ponovo početi buditi pod životnim okolnostima zamrla strast prema žestokim rifovima i energičnim koncertnim nastupima. Očekivano, eskalacija drame na više razina je neizbježna, a Jonen, kojeg s mnogo srčanosti utjelovljuje stvarni glazbenik Suneohair, će biti suočen s ozbiljnim izazovima i izborima. (Josip Grozdanić)