'Kit!' Kit!'. Te riječi prekidaju romantični flert Marca i Marie na suncem obasjanoj plaži San Francisca u filmu L'estate addosso Gabrielea Muccina. Kao u nekom spotu Greenpeacea, na horizontu ćemo ugledati veličanstvenog sisavca. U talijanskom filmu danas, Muccino se doima poput tog istog ogromnog kita. Mnogi bi bili sretni da ga nisu ugledali, ali njegova glomazna pojava je tu i naprosto se mora zamijetiti. Film priziva ležerniju varijantu Bertoluccijevih Sanjara, s dvoje slučajnih teen turista, pripadnika rimske buržujske kaste, koji ulaze u živote homoseksualnoga para u tijeku njihova boravka u Friscu u potrazi za seksom i provokacijama. Iako Muccino uvodi lik novog luzera kakva dosad nismo upoznali u njegovim umivenim pričama, čiji masturbativni izleti više ulaze u zonu Gaspara Noea, autorov prosede je krajnje reakcionaran. Naravno, Muccinov osjećaj slobode koja postaje programatski 'cool', podastiru nam braća Carlo i Enrico Vanzina mnogo iskrenije i sirovije (šifra: 'Miami Beach'), samo što njihov populistički pristup nije dovoljno 'arthouse chic'. Zato Marco u ključnoj sceni večere biva ušutkan, nakon što je pokušao minirati klišeiziranu italian style sintagmu, naglasivši da Italija isto znači 'mafiju, korupciju i ekonomsku krizu'.
No taj isti kit će na neki način nanovo izroniti i u komediji In guerra per amore, iza koje stoji sicilijanski sineast umjetničkog imena Pif (pravo ime mu je Pierfrancesco Diliberto i u jednoj od ranijih smotri suvremenog talijanskog filma vidjeli smo njegov komad Mafija ubija samo ljeti), čija bajkovita melankolija magična (neo)realizma mnogo duguje tandemu Benigni/Cerami i njihovoj TV verziji 'Pinocchija'. Samo što umjesto Gepettova kita imamo jednog dječaka i njegova letećeg magarca. Iako se neke plošne metafore teško mogu obraniti (scena s Mussolinijevom statuom), film ima zanimljivu povijesnu premisu po kojoj kapetan američke savezničke vojske otkriva 'ugovore' između američke vlade i sicilijanske mafije, koje je sponzorirao Lucky Luciano. Taj isti eksplicitni j'accuse u završnici Pifova komada, ironično priziva i duhove prvih demokršćanskih talijanskih političara koji su profitirali od pakta između američkih vlasti i sicilijanske mafije (demokršćanska ljubav prema toj istoj mafiji je vječna, što će kasnije dokazati i notorni slučaj Andreotti). Zato se 'In guerra per amore' može promatrati kao prequel TV serije '1992' sa Stefanom Accorsijem. Naravno, film priziva i duhove dobre stare 'commedie all'Italiana' (Pifov komad ambijentiran je u istom periodu u kojem se odvija priča Comencinijeve mitske komedije Tutti a casa). Iako Pif uvodi likprepredenog heroja koji je skupio dovoljno hrabrosti da bi ostvario viši cilj, autorov najveći hazard svodi se na razotkrivanje ekspresivne aktualnosti njegova komada, čija je forma krajnje retro i 'staromodna'.
Ako su Muccinovi buržujski teen junaci potegnuli čak do Frisca, junaci neodoljive komedije ceste Fabia Molla Il padre d'Italia putuju iz Torina prema Bagna Calabriji, onom istom gradiću u kojem je rođena Loredana Berte čiji soundtrack autor koristi u filmu. Mia je energična cura, koja bez obzira na trudnoću živi od danas do sutra i nema stalno prebivalište. Paolo je usamljeni mladac, paraliziran nesretnom prošlošću i proganjan nesigurnom sadašnjošću koju mrzi. Te dvije izgubljene duše susreću se jedne noći, otkrivajući jedna u drugoj ono što joj treba, te postaju nerazdvojne. Jer, Il padre d'Italia je film koji igra na boje i zvukove. Ritmove diskoteka i dark roomova. Film koji se spušta prema toplini i svjetlosti. Mia se transformira u ženu. Trbuh raste i ona postaje nešto poput majke prirode ali i Paolove surogat majke, u isti mah zavodljiva i luminozna. Inkarnacija svih kalabrijskih snažnih žena. U Molla, talijanski Jug je u isti mah artificijelan i melankoličan u svojim kontrastima.
Da li se commedia all'Italiana danas doista svodi na 'solita commediola' estetiku? Je li doista riječ o 'običnoj komedijici' i ništa više, na koju se u recentnom polemičnom tekstu referira Marco Giusti? Poput Muccinijeva kita koji je izronio u zaljevu Frisca, ima neke proklete simbolike u onom dugom mostu koji prelazi bosonogi Fabio De Luigi, hodajući prema sablasnom gradiću Civita di Bagnoregio, koji je postao omiljena meta 'organskih' i New Age eko turista. Njegov glas naratora u komediji 'Questione di carma' Edoarda Falconea, nudi nam dovoljno informacija da bismo shvatili skeč s guruom Philippeom Leroyem koji slijedi. Možda je Leroy najveći dragulj koji nam je autor podario. Riječ je o glumcu koji je žario talijanskim giallom sedamedetih, ali i pokazivao zanosni torzo u Beckerovoj noirovskoj zatvorskoj drami 'Rupa', i monstruoznosti u Noćnom portiru Liliane Cavani. Tu je i figura našeg voljenog Elia Germana, premda sada nije u stanju emanirati one iste sordijevske groteske koje očekujemo od njegove maske. Zato Falcone pokušava učiniti sve da bi se približio retro kanonima talijanskog avanspettacola, talijanskog varijetea iz ere Edoarda De Filippa, Totoa i Anne Magnani, koji inkarnira mitska Stefania Sandrelli u sceni večere u Giacomovoj kući. Iako je film snažno garniran estetikom holivudske bromanse, pa će se jednog dana možda dogoditi njegov holivudski remake, recimo, u režiji Jonathana Levinea.
Nakon igranog filma Cvjetovi Kirkuka koji smo nedavno vidjeli u programu 'Borders' posvećenom izbjegličkoj problematici, iransko kurdski sineast s talijanskom adresom Fariborz Kamkari oslikava u doksu Aqua e zucchero pulsirajući portret slavnog Carla Di Palme, fokusiran na 'intimno putovanje' s njegovom ženom Adrianom Chiesom, poznatijom u World Sales zoni. Film prati njegove rane dane kad je kao petnaestogodišnji mladac surađivao s Viscontijem, pa sve do njegovih slavnih vremena kad je kao direktor fotografije radio s Wendersom, Antonionijem, Bertoluccijem, Loachom i Allenom. Iako je najljepša dionica filma vezana za njegov prvi susret s legandarnim Svenom Nykvistom. (Dragan Rubeša)