U kontekstu samoizabrana statusa Hrvatske kao kulturne kolonije do čijih se multipleksa teško probija bilo koji naslov koji ne ide u holivudski mainstream te europski (i holivudski, dakako) eskapizam, a filmofili mogu trljati ruke od zadovoljstva ako na repertoaru osvane poneki od laureata triju najznačajnijih filmskih festivala, prve asocijacije na čileanski film i ne doimaju se sasvim slabima. U posljednje smo vrijeme tako u kinima mogli pogledati čak dva recentna ostvarenja Pabla Larraína, jedno istina realizirano u američkoj koprodukciji i posvećeno izrazito američkoj priči (Jackie), no drugo ipak fokusirano na jednog od simbola čileanske kulture i slobodoljubivosti (Neruda), oni upućeniji odavno znaju za kultnog multimedijalnog umjetnika Alejandra Jodorowskog, Antonio Skármeta ne predstavlja im samo važno književno nego i filmsko ime, a i na programe državne dalekovidnice ponekad dospije poneko djelo manje ili više znanih filmaša iz “zemlje suprotnosti” čiju kinematografiju unatrag nepuna tri desetljeća obilježavaju i filmovi Pablova prezimenjaka Ricarda Larraína (Granica), Gonzála Justiniana (Amnezija) te egzilanata Miguela Littína (Allende u svom labirintu) i pokojnog Raúla Ruiza (Tajne Lisabona). No generalno gledano, čileanska je kinematografija hrvatskim gledateljima ipak “terra incognita”, pa su ciklusi poput ovog u okviru Filmskih programa tim važniji i dragocjeniji.
Publici koja želi pogledati i ponešto drukčije od onog što joj nudi šablonizirani redovni repertoar, u novom ciklusu čileanskog filma nude se tri zanimljiva naslova. Dva od njih bave se egzistencijalnim problemima i tjeskobnom svakodnevicom protagonista, iste predočavajući iz u jednom slučaju ozbiljnog te dovoljno slojevitim psihološkim opservacijama usmjerenog rakursa, a u drugom iz dominantno humornog i ironijskog motrišta kojim se na zaigran, ali i dijelom angažiran način, opisuje svakodnevica suvremene žene srednjih godina izložene opasnosti da je vrijeme ipak pregazi. Treći, pak, naslov ratna je drama razmjerno konvencionalnog zapleta, ali dovoljno sugestivne i intrigantne izvedbe. Protagonist ozbiljnijeg i tjeskobnijeg od prvih dvaju ostvarenja, psihološke drame Andrés lee i escribe suscenarista i redatelja Daniela Peralte, tridesetdvogodišnja je osoba iz naslova prezimena Centeno, još mladi tvornički radnik kojeg na samom početku zatječemo u bolničkom krevetu, iz kojeg očito samovoljno i bez konzultacija s liječnicima ustane da bi ubrzo stigao kući. Andrés je povučen, tih i donekle plah momak kojeg nešto čini se ozbiljno muči, toliko ozbiljno da zbog zdravstvenih problema poput nejasnih bolova u trbuhu i prsima obilazi i druge liječnike. No nitko od njih ne zna što mu je, jer konkretnijih simptoma nema, a tijekom njegova osamljeničkog života i povremenih seksualnih odnosa s privlačnom djevojkom postaje razvidno da situacija biva sve gorom. U nošenju s očitom egzistencijalnom nelagodom ne može mu pomoći ni dobar prijatelj i kolega na poslu Benjamin, obiteljski čovjek koji je sudeći po izboru omiljenih filmova, knjiga i računalnih igrica očito odlučio ostati u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Andrésovo zatvaranje u intimu i sve veću osamljenost Peralta prikazuje sigurno, mirno i polagano, opravdano se oslanjajući na zanimljivost protagonista i njegovih emotivno-psiholoških stanja, suptilno zalazeći u njihove sve dublje slojeve, sve dok mladić ne upozna njemu po mnogim osobinama sličnu studenticu medicine Domingu.
Egzistencijalnim problemima temperamentne Pie Vargas, žene ranih srednjih godina kojoj brige zadaju i od nje stariji neodgovorni suprug slikar, i njegov površni, arogantni i neodgojeni sin, i šef u jednoj marketinškoj agenciji koji joj kao formalnu kolegicu no zapravo konkurenticu predstavi mladu djevojku opsjednutu društvenim mrežama na kojima bilježi svaki trenutak svog života, suscenarist i redatelj Nicolás López pristupa ironijsko-humornim diskursom, tendenciozno i učinkovito prenaglašavajući i Pijine nevolje i njezine reakcije na njih. No, iza humora i ironije kriju se i ponešto ozbiljno, poput kratkog kadra penisa u erekciji kojim tinejdžer pokušava “fascinirati” svoju maćehu i stavljanja snimaka maloljetničkog seksa na profile društvenih mreža ili pak poput narastajućeg egoizma, mizantropije i potpunog nemara za sudbine i probleme drugih, što su obilježja vremena u kojem živimo. Prema autoru, jedino rješenje jest preuzeti sudbinu u svoje ruke, u sebi probuditi klicu nepristajanja i otpora te se odlučno suprotstaviti svima i svačemu što nas pritišće, ograničava, uznemiruje i doslovce nam ne da disati te u nama gomila potisnuti bijes i agresivnost. Pia će inicijatora tog procesa spletom okolnosti (ili pak providnosti?) otkriti u navodnom istočnjačkom majstoru akupunkture koji će u njoj čudesno probuditi čakre iskrenosti prema samoj sebi, otpora i borbe za vlastitu egzistenciju, a njezin put do ponovnog otkrivanja svoje prave prirode autor predočava s osloncem na komediju situacije i karaktera te s natruhama burleske, uz dinamičnu naraciju i režiju te vrlo uvjerljiv i raspoložen nastup glavne glumice, čileanske dominantno televizijske zvijezde Paz Bascuñán.
Premda je inicijalna dramska situacija ratne drame Mi Mejor Enemigo suscenarista i redatelja Alexa Bowena derivativna, ipak je posrijedi dosta intrigantan film koji na dovoljno svjež način obrađuje teme uzaludnosti i besmislenosti rata. Djelo na čijem su scenariju surađivali i nagrađivani Jorge Durán (Pixote Hectora Babenca) te cijenjeni Julio Rojas (Soba u Rimu Julija Medema) pripovijeda o šestoro pripadnika čileanske vojne ophodnje koji 1978. godine, tijekom pograničnog sukoba njihove države sa susjednom Argentinom, sukoba koji je zamalo prerastao u rat, dobiju zadatak u dubokim prostranstvima pampasa čuvati nevidljivu i njima neutvrdivu granicu te tri otoka u nedalekim teritorijalnim vodama. Nehumanizmu i (potencijalnoj) tragičnosti ratovanja Bowen očekivano kontrastira ljudskost i živote ”običnih malih” ljudi, onih koji imaju obitelji, koji se zaljubljuju, koji strahuju i za sebe i za svoje bližnje te kojima u osnovi nije jasno gdje se i zbog čega nalaze. Sve što znaju jest da su dobili zadatak koji moraju obavljati, no kako ga obaviti kad je sve tako nejasno i fluidno i kad je s druge strane skupina ljudi identična njihovoj, od kojih ih razlikuju tek nijansa boje maslinaste odore i nijanse jezičnih razlika. Sve ostalo je identično, pa će momci s obje strane postupno pronaći način za suradnju najprije u nevolji, a potom i u zabavi kojom mogu ubiti dosadu beskrajnog dana u nigdini pampasa. No, to ne znači da u svojevrsnoj simulaciji rata ne može biti žrtava, da i ta simulacija ne može biti tragična, a kroz sva zbivanja glasom u offu gledatelje vodi mladi vojnik Rodrigo Rojas. Predominantna većina zbivanja odigrava se na jednoj lokaciji, likovi su dominantno nositelji karakternih stereotipa i određeni dramskom funkcionalnošću, no cjelina skladno funkcionira zahvaljujući i nenametljivoj Bowenovoj režiji te raspoloženim interpretacijama cjelokupne glumačke postave. (Josip Grozdanić)