Film je kao zapadnjačko znanstveno-tehnološko dostignuće i zapadnjački odraz neminovno supostavio japanski i zapadnjački stil, omogućivši kretanje dvaju modela



Ovogodišnji ciklus japanskog filma, ostvaren u suradnji s Japanskim Veleposlanstvom u Zagrebu i Japanskom fondacijom, obuhvaća petnaest filmova glasovitih japanskih filmaša snimljenih tijekom proteklih pet desetljeća, u uvjetima radikalnih promjena u proizvodnji i recepciji japanskog filma, a osobito recepciji izvan Japana. Nostalgični pogled na filmsku proizvodnju tridesetih i pedesetih, te na procvat neovisnoga novovalnoga filma potkraj šezdesetih i novog filma devedesetih, ukazuje na estetičko i žanrovsko preobilje izvora, nadahnuća i poticaja u razdoblju ubrzanoga zapadnjačkog upoznavanja i proučavanja te raznolike kinematografije. Izvan Japana klasični se japanski film općenito razmatra kao osobiti slučaj dekonstruiranja dominantnoga (američkog) reprezentacijskog modela. No, od početka sedamdesetih prestaje dominacija studijskog sustava u japanskom filmu, a novovalni filmovi «tjeskobe utjecaja» dekonstruiraju opozicijski model smatrajući ga politički reakcionarnim, opredijelivši se za osobni film aktivnog subjekta.


U Japanu su američki i francuski snimatelji i poduzetnici predstavili filmsku tehniku u sklopu preuzimanja znanja i tehnologije Zapada tijekom razdoblja Meiji, a samo tridesetak godina nakon otvaranja. U zapadnjačkom traganju za obilježjima i razlozima jedinstvenosti i različitosti japanskog filmskog stila, njegova se nestabilna ravnoteža normi obično tumači samonametnutom trostoljetnom političkom izolacijom koja je očuvala tradicionalnu estetičku svijest i osobitom međuigrom domaćih i stranih kultura u japanskoj filmskoj praksi. Film je kao zapadnjačko znanstveno-tehnološko dostignuće i zapadnjački odraz neminovno supostavio japanski i zapadnjački stil, omogućivši kretanje dvaju modela, kao što je proklamirao u to doba nastao pojam wayo sechu - međupodručje japanskog i zapadnog stila.


Jedna od trajnih distinktivnih osobina japanskog filma učestalo je oslanjanje na domaće i strane književne predloške, a filmovi u ovome ciklusu u cijelosti se temelje na japanskim izvorima. Adaptacije i ekranizacije kreću se u rasponu od čiste književnosti ili romana u prvome licu Shimazakija Tosona u režiji vrsnog eklektičara klasičnog razdoblja Kozabura Yoshimure i krugova žudnje Chikamatsua u režiji baroknog novovalovca Masahira Shinode do raznih oblika popularne književnosti, poput kriminalističkog romana Shohei Ooke o zločinu i kazni u obradi majstora japanskog film noira Yoshitara Nomure. Dva rodno utemeljena superžanra - povijesni i suvremeni film, definirana su početkom devedesetih kada je direktor novog studija Shochiku, manifestno proglasio proizvodnju čistog filma, koji će se suprotstaviti kazališnoj reprezentaciji muških priča povijesne tematike studija Nikkatsu, a kao dominantne modele najavio ženski film i obiteljsku drama. Film Shinjija Somaija izdanak je te tradicije, a Dora heita, čiji je scenarij 1969. potpisao «Krug četvorice vitezova» - Kon Ichikawa, Akira Kurosawa, Masaki Kobayashi i Keisuke Kinoshita - tipični je predstavnik nostalgičnog jidai-gekija. Dva filma o filmu, biografski film o protagonistici filmova najznačajnijih klasičnih redatelja i redateljici Kinuyo Tanaka i film kultnog Kinjija Fukusakua, koji se osvrće na snimanje povijesnih filmova, svojevrsne su male povijesti zlatnog razdoblja japanske kinematografije. (Tanja Vrvilo)