Ciklus suvremenog argentinskog filma i ove godine filmofilima željnima nešto drugačije kino-zabave, koja ne podrazumijeva raskošno dizajniranu barnumovsku superherojsku akciju te manje ili više infantilne pustolovine animiranih likova, nudi tri dovoljno zanimljiva i intrigantna naslova
Na Festivalu španjolskog filma u Málagi 2016. godine nagrađena u kategorijama najboljeg sporednog glumca (Oscar Martínez) i najuspjelije fotografije (Rodrigo Pulpeiro), psihološka drama s elementima trilera Kóblic suscenarista i redatelja Sebastiána Borenszteina, među ostalim autora hvaljene i nagrađivane humorne drame Chinese Take-Out, u argentinsko-španjolskoj suprodukciji realizirana je u 1977. godinu smještena priča o sredovječnom Tomásu Kóblicu, kojeg tumači uvijek pouzdani Ricardo Darín iz Tajne u njihovim očima. Kóblic je zrakoplovni časnik i pilot argentinske mornarice koji na samom početku, vidno traumatiziran događajima koje gledatelj u tim trenucima može samo naslućivati, odluči iz svoje vojne baze pobjeći u malo provincijsko mjesto negdje u pampi, te makar privremeno sklonište pronaći kod starog prijatelja, također pilota koji malim zrakoplovom zaprašuje usjeve. Na temelju godine u kojoj se zbivanja odigravaju, kao i na temelju kratkih povremeno umetnutih sekvenci protagonistovih noćnih mora, gledatelj može dosta jasno i precizno naslutiti što je u pozadini Kóblicove traume. Dakako, posrijedi je godinu ranije uspostavljena vojna diktatura tijekom koje je vojska provodila zastrašujuću represiju nad protivnicima, a u sklopu čega su obavljani i “letovi smrti”, pogubljenja ljudi izbacivanjem iz zrakoplova u letu. Pilot jednog od takvih zrakoplova bio je i Kóblic, human, pošten i pravedan čovjek kojemu savjest nije mogla podnijeti sudjelovanje u takvim egzekucijama te se, nakon sukoba s nadređenim časnicima, odlučio na bijeg. No bijeg je nemoguć, duga ruka i sveprisutan teror diktature prisutni su i u provinciji, a to će Kóblic početi shvaćati nedugo nakon što preuzme prijateljev posao zaprašivanja usjeva. Izravni eksponent vlasti tu je grubi i sadistički nastrojen Velarde (Oscar Martínez iz omnibusa Divlje priče), s kojim će protagonist ubrzo doći u sukob, a sve će se dodatno zakomplicirati kad Kóblic započne preljubničku vezu s privlačnom Nancy (Inma Cuesta iz Almodóvarove Juliete), suprugom lokalnog trgovca koji je prijateljski i poslovno povezan s Velardeom. Poruka autora je jasna, a kaže da u Argentini onog vremena nije bilo mjesta ni za ljubav ni za prijateljstvo, a i elementarna humanost je bila prisutna tek u tragovima, skrivećki i samo u pojedinačnim slučajevima. Četvrti dugometražni igrani film Sebastiána Borenszteina linearno je dramaturški i narativno uobličen, a linearnost prekidaju tek sekvence protagonistovih noćnih mora. Sve je manje-više jasno i zadano od samog početka, elementi vesterna koji u završnici preuzima dominaciju zgodno su iskorišteni i razvijeni, crno-bijela karakterizacija likova nadograđena je razmjerno intrigantnim etičkim motivima, režija je nenametljiva i funkcionalna a Ricardo Darín uvjerljivo utjelovljuje čovjeka razapetog između odanosti vlastitoj savjesti, domovini i ženi koju voli.
Humorna sportska drama Papiri na vjetru koju kao suscenarist i redatelj potpisuje Juan Taratuto, čiju smo psihološku egzistencijalnu dramu Rekonstrukcija imali prilike pogledati u ciklusu u 2014. godini, adaptacija je romana Eduarda Sacherija, autora romana “Tajna u njihovim očima” kojeg je Juan José Campanella pretočio u impresivan film. U ovom slučaju riječ je o znatno ležernijem, nepretencioznijem i neambicioznijem ostvarenju koje gledateljsku naklonost osigurava humano intoniranim humorom kojim je prožeta okvirno melodramska priča, uvjerljivim životnim likovima obilježenima tipično ljudskim nedostacima i ponekom vrlinom, kao i njihovim međuodnosima kroz koje se oslikava priroda jednog cjeloživotnog prijateljstva, smještanjem zbivanja pored nogometnih terena i u kuloare “najvažnije sporedne stvari na svijetu” te ponekim suptilnim komentarom ponajviše na račun običnih “malih” ljudi i njihovih svakodnevica. U središtu zbivanja četvrtog zajedničkog projekta redatelja Taratuta i glumca Diega Perettija (Na kušnji, Njemački liječnik) su trojica prijatelja shrvanih smrću El Mona, četvrtog iz njihove družine koji je umro od raka, prethodno ostavši bez svog novca, pa i onog predviđenog za školovanje i budućnost njegove kćerkice. Odlučni nekako zaraditi što veću svotu kojom bi djevojčici omogućili miran život, trojica karakterno različitih prijatelja koji se međusobno razlikuju i obiteljskim zaleđima, zrelošću i (ne)posjedovanjem poduzetničkog duha, zaključe da bi se morali posvetiti onom što najbolje poznaju, dakle nogometu. Baš kao i pokojni El Mono, i Fernando (Peretti) i računalni inženjer El Ruso (Pablo Rago) i odvjetnik Mauricio (Pablo Echarri) su vatreni navijači kluba Atlético Independiente, među čijim se igračima kakvoćom ističe još uvijek mladi Pittilanga. Prijatelji stoga zaključe da bi se 21-godišnjeg mladića moglo najprije afirmirati a potom i dobro prodati, no kad se odluče prometnuti u nogometne menadžere ni ne slute kakve ih sve nevolje očekuju, od susreta s neusporedivo iskusnijim i svim mastima premazanim menadžerima do suočavanja s vlastitom pohlepom i stavljanja na kušnju onog što im je najvažnije - prijateljstva.
Diego Peretti tumači glavnu ulogu i u humornoj egzistencijalnoj drami Showroom suscenarista i redatelja Fernanda Molnara, dokumentarista kojemu je ovo igrani prvijenac. Autorovo dokumentarističko zaleđe u filmu se ne vidi, a posrijedi je dijelom shematična storija o sredovječnom obiteljskom čovjeku Diegu koji zbog navodne nefleksibilnosti i pretjerane ozbiljnosti neočekivano izgubi posao organizatora zabava. Budući da mora skrbiti o supruzi i kćerkici, on nema izbora nego prihvatiti ujakovu ponudu da se s njima preseli u njegovu trošnu kuću na stupovima, smještenu duboko u riječnom području, zbog čega se do nje može stići samo brodom. Ujak je brižan i velikodušan čovjek, pa protagonistu ponudi i posao prodavača nekretnina u njegovoj tvrtki, točnije navodno luksuznih stanova za kojima vlada velika potražnja, no koji se još uvijek grade i upravo završavaju, često i istodobno dok ih razgledavaju potencijalni kupci. Suočivši se s ogromnim naglim životnim promjenama, od toga da mu supruga i kći isprva vrlo teško prihvaćaju život u novoj, ruralnoj i izoliranoj sredini, do nesnalaženja u poslu prodavača stanova, koji zahtijeva puno uljepšavanja, laganja i muljanja, u čemu se njegov kolega znatno bolje snalazi, Diego će se naći na sto muka pokušavajući uloviti konce svoje svakodnevice. A kad mu se učini da u tome i uspijeva, moglo bi se pokazati da ono što se nekad čini promjenom na gore, to ne mora nužno i biti. I ovaj film odlikuju humanizam uz zagovor povratka čovjeka prirodi i samom sebi, zgodne opservacije o ljudima i njihovu (ne)snalaženju u životnim promjenama, raspoloženi glumački nastupi te suptilan humor temeljen na kombinaciji komedije karaktera i situacije. (Josip Grozdanić)