Tako je o slavnom ruskom sineasti zborio jednako slavni Ingmar Bergman. Jer, Tarkovskog se može voljeti i mrziti. Može nas iritirati njegov mlitavi sentimentalni humanizam, koji emanira autorov Solaris kao svojevrsni socijalistički odgovor na Kubrickov komad 2001: Odiseja u svemiru, združujući poetiku Dovženkove ukrajinske škole s dijalektikom one marksističke, da bi junakovo unutarnje putovanje potom zalutalo u zonu 'kindergarten psihologije i isprazne melodrame' (Tony Rayns docet), jer se nakon dva sata nije odmaknuo dalje od očeva krila, od kojeg se odvojio deset godina ranije. No duhovni opus Tarkovskog daleko je od ispraznog. Iako to još uvijek ne znači da je Tarkovski nekakav autorski totem čije se oskvrnuće smatra bogohulnim činom.
Ipak, Solaris ostaje naj 'pop' film u čitavom opusu tog ruskog vizionara. Iako ga je autor istoimenog metafizičkog literalnog predloška Stanislaw Lem mrzio, te ga je preimenovao u 'Zločin i kazna', što je za Tarkovskog paradoksalno bio kompliment, jer dio filmske kritike često voli režiseru prišivati sintagmu 'Dostojevski filma'. No za Tarkovskog film nikad nije bio dokument već san. 'On nije tu da nam objašnjava. On je promatrač koji inscenira vlastite vizije', kaže Bergman. Zato su njegovi filmovi krajnje duhovni i poetični, nešto poput moralnog tereta, ali i molitve. On je virtuozni autor koji filmovima daje oblik duše. Čista autorefleksivna potraga za apsolutnim, u konstantnim vožnjama kamere i slow motionima.
Upravo taj efekt 'molitve' emanira možda najbolji autorov film Andrej Rubljov, koji su birokrati iz Goskina bunkerirali, da bi bio distribuiran pet godina kasnije, gotovo dekadu nakon Ivanova djetinjstva. Film bi se mogao pasolinijevski preimenovati u 'Muka po Andreju', dok autor sondira umjetnikovu patnju, mistične rituale, izopćenja i patnje, pri čemu njegovi lucidni estetizirani kadrovi u svojoj brutalnosti i halucinantnosti ponekad prizivaju Brueghela (umjetnikove preživjele freske ukazuju se u svoj njihovoj ljepoti tek u klimaktičnoj završnici filma). No slijepa vjera dječaka Andreja rasplamsat će umjetnikovu vjeru u sebe i svoj narod (najimpresivnije scene vezane su za mladog Rubljova, dok pokušava spasiti vlastiti život praveći se da je u stanju izliti ogromno crkveno zvono). No Tarkovski ga u isti mah zamišlja kao isusovsku metaforu svih patnji podijeljene Rusije tijekom tatarske invazije, ali i nijemog vizionara koji će nakon dugih godina šutnje napokon otkriti draž govora i slikanja.
Ipak, ono najljepše u autorovu opusu pripada njegovim bravuroznim počecima, nakon što je diplomirao na VGIK-u, kad je snimio Ivanovo djetinjstvo, dok njegov mali junak kao sovjetski špijun sudjeluje tijekom Drugog svjetskog rata u opasnim misijama iza neprijateljskih linija. Jer, aura svetosti koja se nadvija nad Ivanom nema ništa od religijske bombastičnosti i filozofskih apstrakcija autorovih kasnijih filmova, već se on odnosi prema dječjim misterijima s krajnjim poštovanjem. No najljepše uspomene ostaju one iz idealiziranog djetinjstva, koje prizivaju 'ples breza', kamion natovaren jabukama, lov na leptire i konje mokre od kiše, pri čemu je Tarkovski tada bio blizak Čuhraju (šifra: Ždralovi lete), dok se autorova fluidna fotografija snažno oslanja na stil njegova snimatelja Sergeja Uruševskog, za kojeg će Coppola kasnije reći da ga je njegov snimateljski prosede inspirirao u Apokalipsi danas. No tko tu u stvari sanja? 'Kao da je Tarkovski pokušao prebaciti teret tih snova na publiku', navode Vida T. Johnston i Graham Petrie u knjizi 'Filmovi Andreja Tarkovskog: Vizualna fuga'. No iako je Ivanovo djetinjstvo osvojio Zlatnog lava na venecijanskoj Mostri, talijanski komunistički tisak optužio je autora da je previše fokusiran na lirske elemente, dok ga je u zaštitu uzeo Sartre, obrativši se pismom redakciji lista 'L'Unita'. Iako uznemirujuće epizode Ivanovih vizija puno duguju autorovim kasnijim radovima. S time da poeziju više ne generiraju snovi, već njihovu junaci sanjaju dok su budni.
Takvi su i protagonisti Stalkera, tog ambicioznog filma o vjeri i nadi. Filma o potrazi za onim nečim što dopušta ljudima da žive, onim najintimnijim i najtajnijim željama, dok odlaze u misteriozno postindustrijsko područje Zone iz kojeg nema povratka. Ali tko je taj famozni asketski 'stalker' koji se krije u nazivu filma? 'On je prorok koji vjeruje da humanost korača prema smrti, jer je izgubila sve vrijednosti svijeta. U svijetu u kojem više nitko u ništa ne vjeruje, on je taj koji pokušava ući u trag onima koji još nisu izgubili vjeru, te ih vodi u krajolike Zone da bi im prenio klicu idealizma ', rekao je Tarkovski u jednom intervjuu. No Stalker ostaje film prepun kontradikcija, kakvi su i njegovi protagonisti. Krajnje brbljavi film u kojem će se stalkerovoj nijemoj i paraliziranoj kćeri dogoditi mali uznemirujući mirakul. Iako je riječ o vizionarskom filmu koji na neki način najavljuje tragediju Černobila i postsovjetski raspad.
No možda najbolja rekapitulacija autorova kompletnog opusa i njegove estetike sublimirana je u autorovu elegijskom Zrcalu, koji naglašava da je film prije svega medij povezan s vremenom i subjektivnošću. Njegov lik Alekseja postaje alter ego Tarkovskog koji se i sam nakratko ukazuje prema kraju filma, ležeći u krevetu s pticom u ruci, dok koristi pulsirajući footage, izmjenjuje osobno i političko, fiktivno i dokumentarno, te bilježi tri različita životna perioda – onaj s autorom kao trogodišnjim dječakom, onaj s autorom u pubertetskoj dobi, te onaj s autorom u tridesetim godinama. Ovaj film možda najbolje opisuje Tarkovskog kao 'kipara vremena', samo što umjesto gline koristi vremenske blokove i oblikuje ih u procesu montaže. Iako Tarkovski ne želi promatrati film u autobiografskom diskursu i svoditi ga na priču o svom životu, već o njegovoj 'vizualnoj imaginaciji'.
Kasnija karijera Tarkovskog nastavila se u Parizu, s egzistencijalnim krizama ruskih pjesnika u Italiji (Nostalgija) i meditacijama umirovljenih glumaca/kritičara koji na švedskoj obali iščekuju nuklearnu kataklizmu (Žrtva), dok autor posve ukida sponu koja razdvaja realnost od sna, imaginacije i materijalnog. Preostao mu je još samo pakt sa Svevišnjim, kojim će na sebe preuzeti žrtvovanje za spas čovječanstva. (Dragan Rubeša)