Dokumentarce Krste Papića, koji kvalitetom u prosjeku možda čak i nadilaze njegove igrane filmove, odlučili smo predstaviti onako kako su mnogi od njih prikazivani kada su nastali - kao predigre igranim filmovima
Hrvatska kinematografija djelovala je u autokratskim društveno-političkim uređenjima u kojima je kritika društva, pa čak i političkog sustava, bila moguća. Naravno, uz rizik cenzure. Mogućnost takve kritike hrvatski filmski redatelji, za razliku od mnogih svojih istočnoeuropskih kolega, uglavnom su koristili vrlo umjereno, pa su se kritički pristupi njihovih filmova često svodili na razotkrivanje grešnih dužnosnika (npr. Licem u lice, Protest, Kuća, Samo jednom se ljubi) ili na nagovještavanje opće atmosfere apatije (npr. Prometej s otoka Viševice, Gravitacija, Živa istina, Isprani).
Stoga opus Krste Papića zauzima izdvojeno mjesto u hrvatskoj kinematografiji. Njegov igranofilmski prvijenac Čekati, epizoda omnibusa Ključ (1965), opisujući apatiju mladog bračnog para bez vlastita stana još pripada spomenutu blagome kritičkome pristupu. Ali, u svojem trećem filmu Lisice (1969) Papić je, ne samo razotkrio grešnoga dužnosnika - lokalnoga moćnika Andriju, već i pokazao strah koji UDBA, produžena ruka vlasti, izaziva u seljacima, time razotkrivši zlokobni karakter cijeloga tadašnjega režima. Njegov slijedeći film Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (1973) politički kontraverznom i osuđivanom dramskom predlošku Ive Brešana nije otupio kritičku oštricu, već ju je i pooštrio pojačavši paralele između političke samovolje u Hamletovoj domovini i u izmišljenu selu Mrduša Donja - alegoriji cijele države. U Životu sa stricem (1988) opet je izravno upozorio na autokratski karakter komunističkog režima kroz sudbinu mladića Martina kojeg je režim okrutno kaznio zbog toga što se usudio iznijeti kritiku socijalističkih reformi. Svi ti filmovi trpjeli su brojne napade partijaca, prvoboraca i državotvornih kritičara. Lisice u polovici jugoslavenskih republika, unatoč osvojenoj Zlatnoj areni za najbolji jugoslavenski film, nisu puštene u širu kino-distribuciju, a Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj također je imala popriličnih problema u distribuciji.
Nakon Hamleta Papić se bacio u žanrovske vode snimivši Izbavitelja (1976), prvi hrvatski horor, no ključ toga filma nije bio u njegovoj žanrovskoj pripadnosti već opet u osudi totalitarizma, ovaj put uvijenoj u alegoriju o tajnoj organizaciji ljudi-štakora (žanru se Papić još jednom vratio, u zapaženoj komediji Kad mrtvi zapjevaju, 1998). Osamostaljenje Hrvatske Papić je iskoristio da napravi film o komunističkim progonima političkih emigranata, Priču iz Hrvatske (1991), u kojem je prikazao i ono što se prije 1990. nije usudio prikazati. U njegovome posljednjem filmu Infekcija (2003), nastavku Izbavitelja, totalitarni režim kao metu kritike zamijenile su euroatlantske integracije.
Kritičkim žalcima prožeti su i mnogi njegovi dokumentarni filmovi, ponajviše Specijalni vlakovi (1972) u kojima je socijalističku emigrantsku sirotinju suprotstavio bogatom organizatoru emigrantskih vlakova. Papićeve dokumentarce, koji kvalitetom u prosjeku možda čak i nadilaze njegove igrane filmove, odlučili smo predstaviti kako su mnogi od njih prikazivani onda kada su nastali - kao predigra igranim filmovima. Iznimka u takvoj prikazivačkoj taktici je program posvećen dokumentarcima o emigrantskom pitanju. Te smo filmove skupili u poseban program da bismo istaknuli koliko se sustavno Papić bavio emigrantskim pitanjem, trudeći se rasvijetliti ga iz što više perspektiva. Uz autorske, Papić je napravio i niz namjenskih dokumentaraca među kojima se ističe serija filmova o tvornici Borovo iz osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Tematska hrabrost i pronicljivost nisu jedine vrijednosti Papićevog opusa, već i ekspresionističko-naturalistički stil njegovih filmova s čestim modernističkim predznakom. (Juraj Kukoč)