Kada se u osamdesetima, a pogotovu u devedesetima pokazalo da je filmski modernizam odnio vrag Branko Bauer nije se nekako uspio vratiti kinematografiji, kojoj bi imao itekako što dati. U najmanju ruku osigurati povratak dobrom starom, klasičnom profesionalizmu

Na završetku Tri Ane Branka Bauera iz 1959. godine, junak filma, umirovljeni beogradski tramvajac Marko Petrić (Dušan Stefanović) tuguje za svojom, u II svjetskom ratu izgubljenom kćerkom Anom, dok se u parku oko njega, djeca iz neke osnovne škole vidno dosađuju jer im nastavnica na improviziranom satu povijesti pompozno veliča tekovine narodnooslobodilačkog rata. U gorkom finalu jednog od ponajboljih Baureovih filmova, očitava se sva autorska slojevitost i povijesno značenje najvažnijeg hrvatskog redatelja uopće: u vrtlogu velikog rata stari je tramvajac izgubio kćer, što je za njega izvor tolike osobne drame, da nikakav ideološko favorizirani povijesni rezultat toga događaja (pobjeda socijalizma!), za njega nema apsolutno nikakvo značenje, baš kao ni za klince partijska recitacija njihove odgajateljice.
Bauerov interes za pojedinca-osobu, suptilno suprotstavljen interesima i predodžbama vladajućih društvenih vrednota, unikatan je u povijesti jugoslavenskog igranog filma i nešto manje poznat i cijenjen od njegove legendarne, gotovo holivudske "profesionalnosti". Paradoksalno, mladi filmaš Bauer početkom pedesetih ušao je u film sve samo ne profesionalno treniran, gotovo slučajno, sa samo gledateljskim iskustvom. Nakon nekoliko manje zahtjevnih poslova u filmskoj industriji, 1953. godine začudno sigurno režira Družbu Sinjeg galeba, ekranizaciju dječjeg pustolovnog romana slovenskog književnika Tone Seliškara.
Snimiti u to vrijeme žanrovski uradak (advenuture), a istovremeno - prikrivši se u "dječju sobu" - vješto izviti ideološkoj kandžiji (jer bi honorar za "odrasli" pustolovni film u to vrijeme redatelju zasigurno bio putovnica za Goli otok!), pokazao je više činjenica odjednom: da Bauer sam samcat, bez škole i uzora nepogrešivo svladava principe klasične režije, da ga zanimaju tada heretičini "žanrovi" i da ga pričanje priča o sudbinama šarolikih likova, bezuvjetno više interesira od ideoloških recitacija u svom okolišu.
Ozbiljno svladavanje tzv. klasičnog stila (pravolinijska filmska naracija i gotovo posvemašnja odsutnost bilo kakvog utorskog "glasa" redatelja), Baueru je ubrzo priskrbilo poziciju ugledna redatelja, posebice nakon trijumfa urbanom ratnom dramom Ne okreći se sine 1956. godine, kada se po mnogo kasnijem dražesnom priznanju, toga, inače neprispodobivo odmjerena i skromna filmaša, "bio malo umislio"... Spomenuti film otvara Bauerovu najzreliju fazu (56-63), kada je snimio gotovo sve svoje danas "slavne" filmove (Samo ljudi, Tri Ane, Martin u oblacima, Prekobrojna, Licem u lice).
Zimovanje u Jakobsfeldu (1975.) i Salaš u Ralom Ritu (1976.) također se prikazuju u ciklusu i vrsna su kasnija ostvarenja koja sjajno ilustriraju nedaće klasičnog redatelja u vremenima strahovlade filmskog "modernizma", Baueru posve stranog. Bezuvjetno klasičan i po redateljskom postupku i po javnoj i privatnoj tici, Bauer se neko vrijeme pokušavao relativno neuspješno pridružiti matici modernih autorskih kretanja u burnim filmskim šezdesetima, a sretno i logično utočište uspio je pronaći u još relativno mladoj televiziji, koja je vapila za profesionalnim standardima već svladanim u kinematografiji. Na televiziji je režirao feljtone, dokumentarce, obrazovne filmove, a i seriju Salaš u Malom Ritu po kojoj su napravljena oba filma.
Kada se u osamdesetima, a pogotovu u devedesetima pokazalo da je modernizam odnio vrag (posebice onaj hrvatskog filma, jadan i neugodno prolazan), Branko Bauer nije se nekako uspio vratiti kinematografiji, kojoj bi imao itekako što dati. U najmanju ruku povratak dobrom starom, klasičnom profesionalizmu o kojem su uvijek trubili njegovi kolege Ford i Hitchcock, kada su sa indignacijom odbijali pojmove umjetnik i umjetnost i kleli se samo u profesionalizam inteligentna pripovjedača. I oni i Bauer, bili su veliki, možda baš zahvaljujući tom neafektiranu poštovanju zanata filmskog "pisanja".
(Vladimir Tomić, Filmski programi, programska knjižica br. 4, rujan/prosinac 2002.)