Iako za razliku od nekih drugih skandinavskih kinematografija nije iznjedrio kultne autore poput Finca Akija Kaurismakija ili Šveđanina Rubena Ostlunda, norveški autorski film nije nikakva nepoznanica u arthouse krugovima

Prijetnje iz fjorda

Na bjelosvjetskoj festivalskoj sceni afirmirao se ponajprije zahvaljujući iščašenim autorima poput Benta Hamera (Kitchen Stories), Jensa Liena (Den brysomme mannen), Erika Skjoldbaerga (Insomnia), Aksela Hennieja (Uno) i sumanuta Pala Sletaunea (Junk Mail). No, njegova trenutna autorska zvijezda u usponu je Joachim Trier, iako je riječ o autoru rođenu u Kopenhagenu. Nakon što su mu dva sjajna prethodna komada – Reprise i Oslo, 31. augusta – priskrbila epitet jednog od najintrigantnijih izdanaka norveškog Novog vala, njegov najnoviji američki transfer (Glasnije od bombi) još se nije oporavio od jet lega, a već je postalo evidentno kako to više nije onaj stari dobri Trier kakva najviše volimo, iako je u najnovijem komadu angažirao velika glumačka imena poput Isabelle Huppert, Gabriela Byrnea i Jessea Eisenberga. Ovaj Trier mnogo je bliži retorici Atoma Egoyana ili Jasona Reitmana. Film je to o sjećanjima, snovima i žaljenju. Film satkan od fragmenata iz prošlosti ratne fotografkinje čiji će agencijski angažman, na jednom od bliskoistočnih ratišta, okončati tragedijom. Film kao alegorija o komunikaciji u diskursu stvarnog i intimnog, umjetničkog i virtualnog (autorske fotografije, priče koje u tajnosti bilježi najmlađi sin na svom računalu, otac i njegova videoigrica). No, film će ipak ostati upamćen po liku bivše Jonahove cure Erin (glumi je izvrsna Rachel Brosnahan, koje se sjećamo iz LaGraveneseovih Divnih stvorenja).

I kao što su se Joachimu Trieru dogodile migracije prema Americi, tako i neki drugi norveški autori bliži mainstreamu u fascinaciji prema žanrovskom filmu počinju koketirati s imaginarijem holivudskog B-filma, iako im je cjelokupni budžet bio takav da bi njime jedan Michael Bay tek pokrio troškove cateringa. Tako Nils Gaup u povijesnom komadu Posljednji kralj balansira negdje na pola puta između TV serije Vikinzi i Igre prijestolja. A Roar Uthaug (Val) igra na estetiku holivudskog filma katastrofe, jer svi ti njegovi odroni i plimni valovi koji su zaprijetili jednom fjordu, ne pokreću poput Ostlundove lavine (šifra: Turist) neke druge unutarnje bračne lavine, već su one tu tek kao akcijski kotač zamašnjak, ma koliko taj isti norveški val ima sličan dramaturški efekt kao i tajlandski tsunami u drami Nemoguće Juana Antonija Bayone. No prije no što će se filmu dogoditi spektakularni val, Uthaug promatra filmske krajolike u maniri raskošnog turističkog/ekološkog spota, s netaknutim fjordovima čije vedute još nisu narušili brojni kruzeri.

S druge strane, Mikkel Braenne Sandemose u filmu Ragnarok (ne miješati s istoimenom japanskom anime) uvodi lik arheologa i njegova prijatelja kojeg glumi norveški alfa mužjak Nicolai Cleve Broch (šifra: Uno), dok pokušavaju dešifrirati znak na njegovu mističnom kamenu, krenuvši u lov na nekakvu norvešku varijantu Nessieja koja priziva retoriku vikinških mitova. (Dragan Rubeša)