Razaranje tabua

Samo par dana prije no što su Filmski programi u posljednjem trenu uvrstili ovaj zanimljivi ciklus kao neku vrstu oproštaja od jedne prikazivačke sezone, portal Yahoo News objavio je vijest da je veliki egipatski sineast Youssef Chahine prevezen iz Kaira na intenzivni odjel pariške bolnice gdje trenutno leži u komi nakon teškog moždanog krvarenja. Zapravo, ovaj ciklus logični je nastavak prošlogodišnje Chahineove retrospektive u kinu Tuškanac u sklopu zagrebačkog gostovanja riječkih filmskih Mediteranskih igara, ali i podsjetnik da je pored Chahinea egipatska scena iznjedrila čitav niz intrigantnih autorskih imena, bilo da je riječ o sineastima koji vole koketirati s artizmom ili populizmom. Dakako, ciklus obuhvaća i ultimativne egipatske klasike poput Al Imamove Ceste između palača, čiji scenarij potpisuje nobelovac Naguib Mahfouz prema istoimenom vlastitom romanu, inače koscenarist urnebesne komedije Salaha Abouseifa Između neba i zemlje. Dakako, program nije mogao izbjeći barem jedan Chahineov film. Riječ je o prvom dijelu njegove autobiografske trilogije o Aleksandriji.

Već u filmu Mumija iz davne 1969. čiji naziv zvuči poput nekog holivudskog B-horora, egipatski film krenuo je u rušenje tabua, pa se njegov autor Chadi Abdel Salam u svom drskom preispitivanju kulturnog imperijalizma, ali u obrnutom smjeru može na neki način smatrati pretečom antiglobalizma (umjesto da Egiptu prodaju Coca Colu, zapadni trgovci kradu rijetke arheološke nalaze iz egipatskih grobnica i odvoze ih na Zapad, što će navesti lokalnog vođu na naizgled nepremostive moralne dvojbe). No, za razliku od političkih tabua, radikalnije rušenje onih seksualnih započelo je tek u devedesetima, kad odvažni Hani Khalifa u Neprospavanim noćima koristi tipični populistički žanr romantične komedije da bi progovorio o nekim zabranjenim temama poput seksualnog nezadovoljstva žena, iako se u egipatskom filmu već sama pomisao na to smatrala herezom. No, koliko god se Khalifin zabavni film može tretirati kao 'prljavi' antipod takozvanom 'čistom filmu' ('cinema nadhifa') koji nije vrijeđao konzervativni senzibilitet publike, brižna majka će na kraju ipak oprostiti mužu nevjeru kad mu rodi drugo dijete.

Upravo je Khalifa utro put novoj najhrabrijoj generaciji egipatskih filmaša poput festivalskog miljenika Marwana Hameda (The Yacoubian Building) čija se detabuizacija proteže na teme poput homoseksualizma, političke korupcije, fundamentalizma i političke torture, ali i izvrsnoj Tahani Rached koja se u sugestivnom doxu El Banate dol (Te djevojke) pozabavila svakodnevnicom kairskih prostitutki (autoričinu fascinaciju adolescentima slijedi Mohamed Mostafa koji je u hvaljenom debiju Slobodno vrijeme snimljenom prema scenariju jednog sedamnaestogodišnjaka angažirao teen naturščike). Na ovakvu generaciju Chahine može biti itekako ponosan. Već samim time jer je Hamedov 'teški' komad bio najgledaniji egipatski film u 2006 godini, izbacivši s trona gotovo neosvojive populističke komedije koje su dugi niz godina suvereno vladale vrhovima egipatskog box officea. (Dragan Rubeša)