Četiri filmski obrazovana i filmofilski nastrojena redatelja osamdesetih godina stvorili su nekoliko žanrovskih filmova u kojima su žanrovsko ne samo usvajali, već se njime i poigravali, iznevjeravali ga i obogaćivali modernističkim utjecajima
Često se kaže da su se redatelji novog Hollywooda (Coppola, Scorsese, Spielberg, Lucas, Carpenter i ostali) razlikovali od prethodnika širokim filmskim i općim obrazovanjem. Filmofilstvo su iskazivali obnavljajući (bolje rečeno, nastavljajući) tradiciju američke žanrovske kinematografije. No, žanrovski film oplemenili su i utjecajem europskog modernističkog filma te, općenito, snažnim autorstvom. Sve se to događalo sedamdesetih.
Nešto kasnije, osamdesetih, u hrvatskoj igranoj filmskoj kinematografiji dogodilo se nešto slično. Četiri filmski obrazovana i filmofilski nastrojena redatelja stvorila su nekoliko žanrovskih filmova u kojima su žanrovsko ne samo usvajali, već se njime i poigravali, iznevjeravali ga i obogaćivali modernističkim utjecajima. To su bili debitanti Zoran Tadić, Živorad Tomić i Dejan Šorak te Branko Ivanda, koji je redateljskom opusu dodao i žanrovski uradak.
No, tradicijski kontekst u kojem su oni stvarali značajno se razlikovao od konteksta njihovih novoholivudskih kolega, jer u Hrvatskoj nije bilo čvrste žanrovske tradicije na koju bi se njihovi filmovi mogli nastavljati, čak ni na polju ratnog, partizanskog, filma. Spomenuti redatelji žanrovsku tradiciju u hrvatskom filmu tek su trebali stvoriti, a pri tom nisu mogli zanemariti činjenicu da je svjetski film stigao žanrove već korigirati i destruirati na razne načine, niti su mogli pobjeći od snažne europske (i hrvatske) tradicije autorskog filma. Kao rezultat dobili smo s jedne strane preuzimanje klasičnih žanrovskih matrica krimića, trilera i melodrame, a s druge strane snažno destruiranje, preoblikovanje ili barem obogaćivanje istih matrica.
Krimić i triler odabrali su kao temeljni žanrovski model svi hrvatski žanrovci osim Dejana Šorka. No, Živorad Tomić jedini se među njima čvrsto držao zadana žanrovskoga koda. Njegov prvijenac Kraljeva završnica klasični je triler smješten u tipično skučenu prostoru, a Diploma za smrt filmnoirovski krimić o privrednome kriminalu, u kojem je društveno-kritički element malone pa nužan žanrovski element. Zoran Tadić, pak, obogatio je krimi-trilere primjesama fantastike (Ritam zločina) i horora (Treći ključ) ili ih upakirao u modernistički usložnjenu strukturu (Orao). Branko Ivanda, sklon avangardnom još od začudna prvijenca, otišao je najdalje i napravio Zločin u školi, protolinčovski uradak u kojem se ni jedna indicija, za moguće razrješenje zagonetnog zločina, ne razrješuje, već se gledatelja na kraju ostavlja s gomilom zbunjujućih upitnika.
Dejan Šorak nije se opredijelio za jedan žanr, već za poigravanje raznolikim žanrovskim temeljima. U Maloj pljački vlaka sprdao se s pokušajem prenošenja romantičnih ideala vesterna u balkanske gudure početkom dvadesetog stoljeća. U Krvopijcima iznevjerio je žanrovska pravila horora. U Oficiru s ružom nije iznevjerio pravila melodrame, no iskoristio je saharinsku sentimentalnost kao kontrapunkt beskrvnoj poslijeratnoj opterećenosti ideologijom. (Juraj Kukoč, izbornik ciklusa)