Ako postoji osoba koja personificira čitavu hrvatsku kinematografsku tradiciju i naznačuje što je u njoj najbolje i bitno, onda u hrvatskom slučaju ta osoba nije redatelj. Za hrvatski film, takva centralna figura bio je snimatelj. Zvao se Tomislav Pinter



Kad čovjeku na bilo kojoj točki globusa spomenete švedski film, na pamet će mu pasti Bergman. Spomenete li mu finski, sjetit će se Kaurismakija, a španjolski će mu na pamet prizvati Almodovara. Postoje slučajevi kad jedna autorska osobnost postane naljepnica koja reprezentira čitavu kinematografiju.

Hrvatski film nije imao takvog, jednog dominantnog autora. Pa ako postoji osoba koja personificira čitavu hrvatsku kinematografsku tradiciju i naznačuje što je u njoj najbolje i bitno, onda u hrvatskom slučaju ta osoba nije redatelj. Za hrvatski film, takva centralna figura bio je jedan snimatelj. Taj snimatelj zvao se Tomislav Pinter.

Tomislav Pinter - u filmskim krugovima znan po nadimku Pičo - preminuo je nakon dulje bolesti u Zagrebu u 82. godini. Iza najvećeg hrvatskog i po svoj prilici najvećeg jugoslavenskoga direktora fotografije ostalo je 118 filmova, od čega pedesetak dugometražnih, snimljenih u svim jugoslavenskim i nekoliko zapadnoeuropskih kinematografija.

Pinter je snimao s Aleksandrom Petrovićem, Vatroslavom Mimicom, Antom Babajom, Srđanom Karanovićem, Rajkom Grlićem, Goranom Markovićem, Veljkom Bulajićem, ali i s autorima novog naraštaja poput Lukasa Nole i Gorana Rušinovića. Snimao je vizualno ambiciozne, hermetične art-filmove, kao i partizanske raskošne spektakle poput Neretve i Sutjeske.

Njegovi filmovi nominirani su triput za Oscara, igrali su više puta u Cannesu, za njih je dobivao nagrade od Moskve do Zapada. Kao snimatelj ključnu ulogu imao je u barem tri konstitutivna razdoblja jugoslavenskog filma. Kao mlad, početkom šezdesetih, važan je snimatelj “malog istočnog Hollywooda“ koji umješno snima žanrovske filmove, ponajviše ratne trilere.

Potkraj šezdesetih bitno je obogatio jugoslavenski modernizam snimajući ključne filmove te epohe: Skupljače perja, Tri, Rondo, Brezu... Na prelasku sedamdesetih u osamdesete, stalni je snimatelj autora “praške škole” koji u njemu nalaze iskusna mentora. Pritom je Pinterova karakteristika bila - nevidljivost. Nije težio nametanju vlastita vizualnoga stila, nije nastojao da se iz svakog kadra vidi “Pinterova kamera“. Naprotiv, bio je visoki profesionalac u službi autorske vizije, prilagodljiv različitim estetikama i stubokom različitim autorima.

Tomislav Pinter rođen je 1926. u Zagrebu. U film je ušao ranih pedesetih kao snimatelj dokumentaraca, a prvi posao na dugometražnom filmu dobiva 1960. u nedovoljno valoriziranom trileru Mate Relje Kota 905 koji se bavio nadmudrivanjem OZNA-e i ostataka četnika u središnjoj Srbiji. U prvom razdoblju karijere Pinter je specijalist za ratni triler: u Hadžićevoj Abecedi straha ekspresivno je snimio triler u četiri zida mračnog građanskog stana, a u Dvostrukom obruču u širini panonske ravnice.

Konačnu snimateljsku reputaciju stječe 1964. s Mimičinim Prometejem s otoka Viševice u kojem za flash-backove koristi rizičnu fotografiju u visokom ključu. U zrelim šezdesetima, Pinter snima glavninu ključnih filmova hrvatskog i srpskog modernizma, uključujući i dva Petrovićeva filma (Tri, Skupljači perja) koja će biti nominirana za Oscara. U Brezi, kamerom evocira vizualni svijet podravske naive i grupe Zemlja, u Berkovićevu Rondu svjetlom i sjenom dramatizira šahovske figure kojima pridaje gotovo status karaktera. U tom razdoblju, kao najcjenjeniji profesionalac umješno će snimati i skupe partizanske epopeje s Richardom Burtonom, Yullom Brynnerom, Orsonom Wellesom...

U devedesetima hrvatska se kinematografija produkcijski srozala pa Pinter tada kod kuće radi tek iznimno (Svaki put kad se rastajemo, Anđele moj dragi), ali ga redovito pozivaju u Sloveniju gdje mu je stari ugled još u punom sjaju. I s navršenom osamdesetom, Pinter je kontinuirano bio aktivan. Godine 2005. snimio je u Makedoniji film Kontakt, a 2006. bio je jedan od direktora fotografije Libertasa.

Ostvario je sve što jedan direktor fotografije može: snimio velike i važne filmove, odolio smjeni generacija i stvorio snimateljsko potomstvo: bilo dobri ili loši, zagrebački filmovi i danas se izdvajaju snimateljskom kulturom koju smo naslijedili od Pintera. (Jurica Pavičić, Jutarnji list)