Keaton je u filmu Annie Hall postala ikona stila, pa su njene jakne od tweeda, kaki hlače, bijela košulja, kravata i crni prsluk postali ono što je za Audrey Hepburn bila mala crna haljina

Woody Allen i Diane Keaton - Interijeri i eksterijeri Manhattana

„Čitav tvoj život je nihilizam, cinizam, sarkazam i orgazam. U Francuskoj bih mogao s takvim sloganom voditi političku kampanju i pobijediti“, kaže junak Allenova filma Deconstructing Henry. Ili, kako je to rekao jedan drugi autorov junak, 'što je drugo komedija nego tragedija, plus vrijeme'. U tome je praktički sublimiran čitav opus velikog Woodyja Allena. Iako su njegovi rani filmovi poput Take the Money and Run, Bananas i Sleeper u kojima je lik 'schlemiela' kao kvintesencijalne komične figure u genezi jidiš humora prilagođen slapstick estetici ujedno i ono najbolje što nam je taj opus podario, nakon gorko slatkih komedija poput Manhattana i Annie Hall koji ove godine slavi četrdesetu obljetnicu nastanka, preorijentirao se na komade koje krasi ponešto drukčiji prosede (šifra: Interiors). No freudovski koncept psihoanalize i njegova čarobna formula žudnje, represije, anksioznosti i seksualnosti ostaje njegova tematska konstanta. Tekst Ernesta Beckera 'The Denial of Death' koji Alvy Singer kupuje voljenoj Annie u filmu Annie Hall citira dvije strategije izbjegavanja moralnosti – seksualnost koju je Allen naširoko prigrlio, i Boga s kojim se sprdao. Paralelno s Freudom i Bergmanom, proganjao ga je i Dostojevski, još od 1975. kad je snimio Love and Death. 'Svijet je veliki restoran'. 'Subjektivnost je objektivna'. 'Ako je Krist bio tesar, tko zna koliko je naplaćivao za police za knjige'. Povijesni okvir priče su Napoleonski ratovi u koje biva uvučen i Allen s psihom 'židovskog neurotičara'.

Allenova opsesija Dostojevskim nastavlja se u Zločinima i prekršajima (Crimes and Misdemeanors) u kojem imućni liječnik Judah (Martin Landau) organizira ubojstvo ljubavnice (Anjelica Huston) kad mu zaprijeti da će mu život pretvoriti u pakao. Najprije ga počinje proganjati krivnja, potom će uslijediti zaborav, kako bi nastavio živjeti normalnim životom, neopterećen balastom jezivog zločina koji je počinio. Reference na dva seminalna djela Dostojevskog – 'Zločin i kazna' i 'Braća Karamazovi' – više su nego evidentne. One se nastavljaju i u jednom od recentnijih Allenovih komada, Match Point, koji poput Zločina i prekršaja također ima lik koji ubija ljubavnicu, samo što za razliku od Judaha, njegov Chris nije proganjan grizodušjem, iako je u filmu prisutan i duh i stil Patricie Highsmith. Tada je Allen zamijenio Manhattan Londonom, kao polazišnom točkom europske turneje na relaciji Pariz-Barcelona-Rim. Budući da ne postoji kozmička pravda, postoji mala nada za bilo kakvu pravdu. Univerzum nije moralan, već indiferentan. 'U stvarnosti ili racionaliziramo ili poričemo ili nismo u stanju dalje živjeti'. Tim riječima oftalmolog Judah pokušava opravdati svoj zločin. A moralni odabir svodi se na pitanje da li je važnija krivnja u junakovim očima ili očima svijeta koji ga okružuje. Sve to on podastire u oštroumnom koktelu komedije karaktera, moralističke parabole i krimića.

Jer, Allen kakva najviše volimo je onaj u kojem Manhattan postaje njegov prirodni habitat. Bili su to dani u kojima je on bio komičar koji je snimao filmove, a ne 'komični filmaš' kakav je postao. Na ovo potonje referira se Allenov vjerni montažer Ralph Rosenblum u knjizi 'When the Shooting Stops'. Zato je Annie Hall čije menhetenske manire inkarnira njegova muza Diane Keaton, sveden na seriju sumanutih anegdota o egzistencijalnim strahovima, masturbaciji, snifanju kokaina, odlascima u kino, psihoanalizi itd. One-lineri su oštri poput najoštrijega žileta. A Keaton je u ovom filmu postala ikona stila, pa su njene jakne od tweeda, kaki hlače, bijela košulja, kravata i crni prsluk postali ono što je za Audrey Hepburn bila mala crna haljina.

Allen će angažirati Keaton dvije godine kasnije u smiješno tužnom Manhattanu, opisanom na posteru kao 'nervozna romansa', u kojoj autor portretira TV scenaristu koji nervozno pokušava okrenuti novu stranicu i postati 'ozbiljni' pisac, te isto tako nervozno (čitaj: neurotično) upoznati ženu svog života (tko drugi nego Keaton) u evokativnim zvucima Gershwina. No Manhattan nećemo pamtiti samo po famoznoj sceni na klupi s koje puca romantični pogled na Brooklyn Bridge u maestralnoj crno-bijeloj fotografiji Gordona Willisa, već je ona i savršeni most koji spaja jidiš komiku autorovih najranijih radova, s tragičnom atmosferom Interiorsa. I dok se promatrajući interijere, Allen oslanja na planove sekvence paradoksalno bliske godarovskoj filmskoj gramatici, eksterijeri New Yorka u Cinemascopeu poprimaju gotovo mitološki karakter 'ljubavnog pisma' jednom gradu. Dobili smo dakle seminalnog Allena, s krizama identiteta sredovječna intelektualca, iza čije se klaunerije krije neurotični cinizam, kojeg najbolje sublimira famozna fraza Gerarda Genettea - 'Komičar je tragičar promatran s leđa'.

Zato je Interiors možda najspektakularnija autorska transformacija jednog američkog umjetnika, još otkako je Eastwood snimio Breezy s Williamom Holdenom. Jer kao što je Eastwood u tom filmu neočekivano otkrio Rohmera u sebi, tako je Allen postao 'američki Bergman', što ne znači da Interiors nema humorne trenutke, iako su oni integrirani u krajnje serioznu strukturu filma. No, paralele s Bergmanom koje su mu kritičari često prišivali, prilično su plošne, jer pravi korijeni njegova filma leže u američkoj umjetnosti i tradiciji jednog Eugenea O'Neilla (šifra: Dugo putovanje u noć). Neizostavna Keaton nanovo je tu, sada u ulozi pjesničke kćeri elegantne, ali depresivne dizajnerice Geraldine Page.

U Allenovu filmu Nerazumni čovjek, Joaquin Phoenix glumi profesora filozofije koji gubi smisao svijeta koji ga konstantno otuđuje. Ali tko je u stvari taj iracionalni čovjek iz naziva filma? Za Allena, on je još jedna varijacija na Dostojevskog i njegova Raskoljnikova koji ga proganjaju još od sedamdesetih, kad se u Ljubavi i smrti u ulozi 'militantnog kukavice' natjecao sa slavnim ruskim piscem tko je od njih dvojice veći mizantrop. 'Volim ruske pisce, posebno Dostojevskog, on je kužio stvari', kaže Phoenix. Što dakle ostaje danas od Allenove kinematografije? Možda odgovor može dati profesor Phoenix u onom sjajnom dijalogu tijekom večere sa studenticom, kad ju je pokušao odvratiti da se zaljubi u njega. 'Zašto?', upita ga ona. 'Zato jer si ti bolja od mene', kaže joj on, poklonivši joj staru knjigu poezije. Allen dakle još ima snage pronaći svoju 'muzu' i pokloniti joj film, ona emotivna 'sjećanja na zvjezdanu prašinu' kao jedini mogući odgovor na junakovu ljudsku i profesionalnu krizu. (Dragan Rubeša)