Iranski redatelj, scenarist, producent i montažer, pripadnik iranskog novog vala.
Sa dvadeset godina preselio se u SAD da bi studirao film. Upisao se na filmski odsjek kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu (UCLA). Tamo je odslušao predavanja Jeana Renoira, no nezadovoljan strukturom studija, prebacio se na filozofiju kao glavni predmet i diplomirao 1964. godine. Vratio se u domovinu i debitirao režijom parodije filmova o Jamesu Bondu, Diamond 33 (Almaas 33) 1966. godine. Slijedećim filmom Gaav (Cow) dobio je međunarodno priznanje nakon što je 1971. godine prokrijumčaren iz Irana i prikazan na filmskom festivalu u Veneciji. Film je također označio početak novog vala u iranskom filmu. Godine 1973. režirao je The Cycle (Dayereh mina), no film je zabranjen i prikazan tek 1977. godine. Zbog nemogućnosti da radi u Iranu, preselio se na neko vrijeme u Kaliforniju, a u domovinu se vratio tek nakon iranske revolucije. Nakon režije filma The School We Went To (Hayate Poshti Madreseye Adl-e-Afagh, 1980) na nekoliko godina odlazi u Pariz. U Iran se vraća 1985. godine, a 1990. snima Hamoun. Slijede Pari (1995.), neautorizirana adaptacija J. D. Salingerove knjige “Franny and Zooey”, Leila (1997.), The Pear Tree (Derakht-e Golabi, 1998.), Banoo (The Lady, 1999.), To Stay Alive (Bemani, 2002.), Mum's Guest (Mehman-e Maman, 2004.), Santoori (2007.), drama Aseman-e mahboub (Beloved sky, 2010.) i Narenji Poush (Orange Suit, 2012.). U listopadu 2013. godine, iranska filmska zajednica svečano je obilježila pedesetogodišnjicu njegove filmske karijere. Komedija Che khoobe ke bargashti (Good to Be Back, 2013.) trenutno mu je posljednji film.