Tengiz (Jevgenjevič) Abuladze

31.01.1924, Kutaisi, SSSR (sada Gruzija) - 06.03.1994, Tbilisi, Gruzija

 

Director

Gruzijski redatelj. Od 1943-46. studirao na kazališnom institutu Rustaveli u Tbilisiju, a potom na moskovskoj visokoj filmskoj školi VGIK, gdje je 1953. diplomirao u klasi Sergeja J. Jutkjeviča. U suradnji s Revazom Čekidzeom realizirao je kratkometražne dokumentarne filmove Naš dvorac (Chveni sasakhle, 1953), Gruzijski nacionalni balet (Qartuli tsekvis sakhelmtsipo ansambli, 1954) i Dimitrij Arakišvili (Dimitrij Arakishvili, 1955). Na igranom filmu debitirao je (također u korežiji s R. Čekidzeom) srednjometražnim filmom Magarčić iz Magdane (Magdanas Lurja, 1955), prema djelu gruzijskoga književnika, političkog aktivista i začetnika 'kritičkog realizma' u gruzijskog književnosti Ilje (Grigorjeviča) Čavčavadzea. Melodramom o udovici i troje djece koji uz cestu pronalaze onemoćalog magarca Lurdju („plavookog“) te ga udome i skrbe o njegovu oporavku, da bi ga potom njegov prvi vlasnik uz pomoć vlasti zahtijevao natrag, progovara o dubokoj društvenoj nepravdi i razlici između pravde i zakona. Film je privukao pozornost međunarodne javnosti, dobio nagradu za najbolji kratki film na filmskom festivalu u Cannesu, te se drži jednim od prvih autentičnih izraza post-staljinističke gruzijske kinematografije i općenito jednim od prvih sovjetskih filmova razdoblja 'otapanja'. Samostalni dugometražni prvijenac mu je film Tuđa djeca (Skhvisi shvilebi, 1958), kontroverzna psihološka drama o ženi koja se udaje za muškarca kojeg ne voli kako bi skrbila o njegovoj djeci, te ostaje uz njih i kada je on ostavi radi druge žene. Iako ga je cjenjeni sovjetski redatelj i Abuladzeov mentor Sergej Jutkjevič branio, film je naišao na oštre kritike zbog izostanka 'jasnog ideološkog fokusa', 'nerazumijevanja novog socijalističkog poretka' i 'otuđenosti od sovjetskih vrijednosti', a među kritičarima se našao i redatelj Sergej Gerasimov, koji je film osudio kao lošu imitaciju, neinspiriranu životom, već filmskim imitacijama života. Unatoč kritikama zbog neadekvatna izbora naslovnog junaka, iznimne uspjehe kod sovjetske publike donosi mu komedija Ja, bakica, Iliko i Ilarion (Me, bebia, Iliko da Ilarioni, 1963), sentimentalni portret gruzijskog sela neposredno prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, nastao prema istoimenom djelu gruzijskog pisca Nodara Dumbadzea. Nakon dokumentarnog filma Svanske skice (Svanur-Tushuri chanakhatebi, 1965), koji se referira na gruzijsku pokrajinu Svanetiju u kavkaskim planinama, slijedi čuvena Molba (Vedreba, 1967), prema poeziji najvećeg gruzijskog pjesnika Važa Pšavela (pravim imenom Luka Razikašvili), priča o moralu i rivalstvu između dva sela u srednjovjekovnoj Gruziji. To se djelo zbog upečatljive crno-bijele fotografije te začudna i odvažna tretmana dijaloga drži jednim od najznačajnijih gruzijskih filmova, a zbog uronjenosti u gruzijsku nacionalnu povijest, tradiciju i predaju često je uspoređivan s djelima Sergeja Paradžanova. Komediji se vraća filmom Ogrlica za moju dragu (Samkauli satrposatvis, 1971), o trojici muškaraca zaljubljenih u istu ženu koji se daju u potragu za poklonom kojim će osvojiti njezinu naklonost, nakon čega slijedi TV-film Muzej na otvorenom (Dagestan) (Muzeumi gia tsis qvesh, 1972). Drugi dio 'povijesne gruzijske trilogije', Drvo želja (Natvris Khe, 1977), prema priči Georgija Leonidzea, nagrađen je na filmskom festivalu u Karlovym Varyma te talijanskom filmskom nagradom David di Donatello za najbolji strani film. Tragičnu ljubavnu alegoriju smještenu u ekscentrično gruzijsko selo na prijelazu stoljeća, uz izvrsnu glumačku postavu i izražajnu upotrebu boje, iznova odlikuje poetičnost, bogatstvo simbola i uronjenost u gruzijski folklor i kulturu. Iako se već tim djelima nedvojbeno svrstao među najistaknutije predstavnike gruzijske kinematografije, poput Otara Josselianija i Georgija Šengelaje, u anale svjetskog filma upisao se čuvenom političkom, antistaljinističkom alegorijom Pokajanje (Monanieba, 1984-86). Film pripovijeda priču o Varlamu Aravidzeu, gradonačelniku gruzijskog gradića, čiji se leš dan nakon pogreba pojavi u vrtu njegova sina. Iako biva ponovno sahranjen, leš se nastavlja iznova pojavljivati, sve dok policija ne uhiti ženu osumnjičenu za iskapanje leša, koja pak na suđenju tvrdi da Varlam ne smije počivati u miru, jer je – kako saznajemo iz retrospekcija – za života vladao kao staljinistički diktator. Napravljen za gruzijsku televiziju i pod patronatom generalnog sekretara gruzijske komunističke partije i sovjetskog ministra vanjskih poslova Eduarda Ševarnadzea, film je prikazan tek 1986., a njegova premijera dočekana je kao jedan od najvažnijih događaja sovjetskog kulturnog života 1980-ih. Film odlikuje kompleksna narativna struktura s dvije okvirne priče, korištenje složenih retrospekcija koje gledatelju otežavaju uspostavljanje referentnog vremenskog okvira, odnosno jasnog prostorno-vremenskog uporišta, upotreba anakronizama u kostimografiji i scenografiji, imaginativna upotreba boje, te iznimno bogatstvo književnih citata (Shakespeareova Soneta 666 i Hamleta, Rekvijema Ane Ahmatove, Staljinovih nasljednika Jevgenija Jevtušenka), glazbenih motiva (belkanta, opere Il Trovatore Giuseppea Verdija, Koraka u snijegu Claudea Debussyja, Svadbene koračnice Felixa Mendelssohna, Beethovenove Ode radosti i Moonlight Sonate, Sunny Bobbyja Hebba), metafora, simbola i povijesnih aluzija (Varlam je mješavina više autoritarnih ličnosti; njegov izgled i naočale podsjećaju na Lavrentija Beriju, govor i naglasak na Staljina, a uniforma, mimika i gestikulacije na Hitlera i Mussollinija) koje mogu frustrirati gledatelje nepripremljene na njegovu enigmatsku formu i kompleksni simbolizam. Iako je, prema redateljevu iskazu, riječ o fantazmagoriji u tradiciji gruzijskog folklora (bliskoj 'magičnom realizmu' latinoameričke književnosti), odnosno krajnje stiliziranoj, interpretativno izazovnoj, evokaciji mentaliteta staljinističkog terora i čistki 1930-ih, film je, baš kao i mnoga tematski bliska književna djela (poput Djece Arbata Anatolija Ribakova, Strme putanje Jevgenije Ginzburg, Drugog svijeta Gustawa Herlinga-Grudzińskog ili Arhipelaga Gulag Aleksandra Solženjicina) postao važan povijesni artefakt. Uz nagrade FIPRESCI, Grand Prix i nagradu Ekumenskog žirija na filmskom festivalu u Cannesu, specijalnu nagradu na filmskom festivalu u Chicagu, te nagradu Nacionalne akademije filmskih umjetnosti Rusije Nika, ova je 'filmska matrjoška' fascinantnim prikazom mehanizma diktatorske moći i patologije despotske ličnosti postala simbolom razdoblja 'glasnosti' te zadobila trajno mjesto u panteonu besmrtnih sovjetskih filmova. (MR)

Filmografija


Filmovi redatelja

Pokajanje

(Monanieba, Gruzija/SSSR, 1984-1987)

Režija: Tengiz (Jevgenjevič) Abuladze
FOTOGRAFIJA: Mikhail Agranovič
Sadržaj:

Dan nakon pogreba Varlama Aravidzea, gradonačelnika gruzijskog gradića, njegov se leš pojavi u vrtu njegova sina. Iako biva ponovno sahranjen, leš se nastavlja iznova pojavljivati. Policija provodi istragu, uhićuje ženu osumnjičenu za iskapanje leša, a ona na suđenju tvrdi da Varlam ne smije počivati u miru, jer je za života vladao kao staljinistički diktator. Nagrada FIPRESCI, Grand Prix i nagrada Ekumenskog žirija na filmskom festivalu u Cannesu 1987; specijalna nagrada ž...

boja, 150 min
Vidi cijeli program