ULOGE:
Maurício do Valle (Brahms),
Jece Valadão,
Antonio Pitanga,
Tarcísio Meira,
Geraldo Del Rey

SCENARIJ:
Castro Alves,
Glauber Rocha

FOTOGRAFIJA:
Pedro de Moraes,
Roberto Pires

MONTAŽA:
Carlos Cox,
Ricardo Miranda,
Raul Soares

Sadržaj:

Na dan kad je pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen slavni i kontroverzni talijanski književnik i sineast Pier Paolo Pasolini, neoavangardni brazilski filmaš Glauber Rocha odlučio je snimiti film o životu Krista u zemljama Trećeg svijeta. Zapravo, nije riječ samo o jednom nego o čak četvorici Kristova koji se suprotstavljaju američkom industrijalcu Johnu Brahmsu i njegovom ekspanzionizmu…

Glauber Rocha, sukladno svojim ljevičarskim uvjerenjima, napustio je Brazil krajem 1960-ih početkom 70-ih, kad je u njemu čvrsto na vlasti bila desničarska vojna hunta. Tokom sedamdesetih snimao je filmove po Africi i Evropi bez ikakva značajnijeg odjeka, da bi se krajem tog desetljeća vratio u Brazil i snimio svoj posljednji rad Doba zemlje. Taj film zamislio je inspiriran tragedijom gotovo ritualnog Pasolinijeva ubojstva, namjeravajući ga snimati u različitim zemljama na različitim kontinentima, no kako nije prikupio potrebna sredstva, naposljetku ga je realizirao u Brazilu kojim je i dalje vladala vojna hunta, iako pomalo već na svom zalasku. Bilo je to vrijeme kad je Rocha odustao od radikalnog ljevičarskog aktivizma i zagovaranja revolucije, a na vlastite stavove i političko-umjetničku praksu iz šezdesetih osvrtao se kao na mladalačku nadobudnost. Štoviše, puknuo je glas da mu je film državno financiran, tj. da ga je podupro sam vojni režim, što mu je donijelo prezir evropske ljevice koja ga je nekad idolizirala. Ako je odustao od marksističke agende, Rocha nije odustao od umjetničkih sklonosti – Doba zemlje vjerojatno je njegov najeksperimentalniji film, jedan od najradikalnijih primjeraka neoavangardizma u formi cjelovečernjeg igranog filma koji je jedan kritičar opisao kao „baražu plesova, zabava, pjesama, teatarskih prizora, diskusija i govora o brazilskoj povijesti i politikama, religioznih scena, preglumljenih glumaca kao društvenih arhetipova, bizarnih i avangardnih performansa uključujući arhetipove i simbole (jedan primjer uključuje trojicu žačudno ludih muškaraca, zeca, pticu, televizor i gorući globus)“. Dodajmo tome da film sadrži i metatekstualne trenutke, poput glumačkih repeticija i redateljeva deranja na članove ekipe, što je doduše praksa koju su modernizam i avangarda odavno isprobali. Kritika je u manjinskom dijelu hvalila Rochin neumrli i beskompromisni kreativni zanos, smatrajući da se radi o izuzetnom poetskom ostvarenju (scenarij se temelji na pjesmi Castra Alvesa), no u većinskom je dijelu film otpisavala kao plod potpune proizvoljnosti, kaotičnu (anti)strukturu na rubu amaterizma, lišenu svakog smisla. Bilo kako bilo, riječ je o djelu u čiju je vrijednost njegov tvorac vjerovao, a on je ipak bio i ostao jedan od ključnih svjetskih predstavnika radikalnog filmskog modernizma. Godinu kasnije, umro je od plućne infekcije u dobi od samo 42 godine. Doba zemlje prikazano je u glavnom natjecateljskom programu festivala u Veneciji, gdje je nominirana za Zlatnog lava.

boja, 152'