ULOGE:
Chishû Ryû (Shuhei Hirayama),
Shima Iwashita (Michiko Hirayama),
Keiji Sada (Koichi),
Mariko Okada (Akiko),
Teruo Yoshida (Yutaka Miura),
Noriko Maki (Fusako Taguchi)

SCENARIJ:
Kôgo Noda,
Yasujirô Ozu

FOTOGRAFIJA:
Yûharu Atsuta

GLAZBA:
Takanobu Saitô

MONTAŽA:
Yoshiyasu Hamamura

Sadržaj:

U Tokiju 1962. godine sredovječni udovac Shûhei Hirayama skrbi o svoje troje djece, oženjenom 32-godišnjem sinu Kôichiju, 24-godišnjoj kćeri Michiko i 21-godišnjem sinu Kazuou. Dok se Michiko i Kazuo prilično slabo sjećaju majke, Kôichijeve uspomene na majku koja je umrla pred kraj Drugog svjetskog rata su nešto konkretnije. Dok se on nakon ženidbe sa suprugom preselio u mali stan, Michiko je ostala skrbiti o Shûheiju i Kazuou. Shûhei se redovito sastaje s petoricom kolega iz gimnazije, a tijekom druženja u restoranu prisjećaju se starih vremena i međusobno zadirkuju, primjerice na račun Shin Horiea koji se nedavno oženio mladom suprugom. Kad se na jednom okupljanju prijateljima pridružistari profesor Sakuma, doznat će se ponešto iz Shûheijeve prošlosti, ali i to da Sakuma previše pije i da ima ozbiljnih financijskih problema u vođenju restorana s jeftinom hranom u radničkoj četvrti. A tu je i Sakumina sredovječna kći Tomoko, koja je u mlađim godinama propustila priliku za udaju a sad je prestara za to.

Posljednji redateljski projekt u karijeri Yasujirôa Ozua nagrađivana je drama, prema mnogima jedno od autorovih najuspjelijih ostvarenja tematski i izvedbeno snažno oslonjeno na njegov dotadašnji opus, ponajviše na film Kasno proljeće iz 1949. godine. Pohvalno jednostavna i staromodna obiteljska drama odigrava se u Tokiju, koji se u to vrijeme ubrzano mijenja pod utjecajem Zapada, a čitav je film prožet ugođajem sjete i blagosti, naznačenim već u naslovu. U pozadini toga je i činjenica da je neposredno uoči početka snimanja preminula Ozuova 87-godišnja majka s kojom je redatelj živio, da bi umro svega godinu dana kasnije, a nakon majčine sahrane u dnevnik je zapisao njoj posvećene dirljive stihove. Jedan od rijetkih Ozuovih filmova snimljenih u boji maestralno je režirana, suptilna, filozofična i izuzetno sugestivna nostalgična priča koja u mnogočemu podsjeća na autorove filmove Plutajuće trave, Kasno proljeće i Kasna jesen, a na sličnost upućuje i stalna Ozuova glumačka postava predvođena sjajnim Chisûom Ryûom (Tokijska priča, Kurosawin Riđobradi).

boja, 113'