ULOGE:
Ganjirô Nakamura (Kohayagawa Manbei),
Setsuko Hara (Akiko),
Yôko Tsukasa (Noriko,
druga kćer),
Michiyo Aratama (Fumiko,
najstarija kćer),
Keiju Kobayashi (Hisao,
Fumikov suprug),
Masahiko Shimazu (Masao,
treći sin)

SCENARIJ:
Kôgo Noda,
Yasujirô Ozu

FOTOGRAFIJA:
Asakazu Nakai

GLAZBA:
Toshirô Mayuzumi

MONTAŽA:
Kôichi Iwashita

Sadržaj:

Udovac Manbei Kohayagawa čovjek je kasnih srednjih godina, vlasnik malog pogona za proizvodnju sakea iz Kyota te otac starije kćeri Fumiko i mlađe Noriko. Tu je i njegova obudovjela snaha Akiko, majka sinčića Minorua koja zajedno s Noriko živi u Osaki i radi u likovnoj galeriji, dok Fumiko sa suprugom Hisaoom, pomoćnikom u punčevu pogonu, živi u istom domaćinstvu s ocem. Nakon što Manbei zamoli Kitagawa Yanosukea, brata njegove pokojne supruge, da za Akiko pronađe prikladnog novog ženika, ovaj će mladu udovicu upoznati sa svojim prijateljem, također udovcem Isomurom Eiichirouom. Dok je Isomura prilično entuzijastičan pri upoznavanju s Akiko, ona je dobrano neodlučna i distancirana. Istodobno, Manbei odluči Kitagawu zamoliti da i za Nariko pronađe prikladnog partnera, dok se on tijekom ljeta počne viđati sa svojom nekadašnjom djevojkom Sasaki Tsune. No Sasaki je majka odrasle djevojke Yuriko, koja bi mogla biti i Manbeijeva kći.

Godine 1962. prikazana u konkurenciji festivala u Berlinu, impresivna drama za koju je scenarij supotpisao redateljev česti suradnik Kôgo Noda (Tokijska priča, Kasno proljeće, Plutajuće trave) pretposljednje je redateljsko ostvarenje Yasujirôa Ozua, realizirano nešto više od dvije godine prije njegove smrti. Ozu se i u ovom filmu pozabavio svojim omiljenim temama, odnosima u tradicionalnoj japanskoj obitelji i mijenama tih odnosa u kontekstu (tada) suvremenog japanskog društva. Autor i ovdje demonstrira svoj prepoznatljiv impresivan stilski prosede u predočavanju naizgled jednostavnih, suptilno i nenametljivo duhovitih te nijansama sjete obogaćenih međuljudskih relacija u ishodištu kojih je čovjek na pragu starosti koji želi i pokušava urediti živote svoje djece i članova svoje obitelji. Vješto spajajući komične i tragične pasaže te cjelinu promišljeno obogaćujući gorkoslatkim i tjeskobnim tonovima, Ozu prikazuje načine na koje se brze promjene u japanskom društvu onog vremena odražavaju na kruti tradicionalizam tog društva, pri čemu ono staro i tradicionalno neizbježno ustupa mjesto novom i modernom.

boja, 103'