ULOGE:
Minosuke Bandô (Utamaro),
Kinuyo Tanaka (Okita),
Kôtarô Bandô (Seinosuke),
Hiroko Kawasaki (Oran),
Toshiko Iizuka (Takasode),
Kyôko Kusajima (Oman)

SCENARIJ:
Yoshikata Yoda (prema romanu Kanjia Kuniede)

FOTOGRAFIJA:
Minoru Miki

GLAZBA:
Tamezô Mochizuki,
Hisato Osawa

MONTAŽA:
Shintarô Miyamoto

Sadržaj:

Japanska prijestolnica Edo početkom 18. stoljeća. Želeći zadiviti svog profesora, ujedno i oca svoje zaručnice Yukie, mladi student slikarstva Seinosuke odluči djevojci kupiti lijepi drvorez. Razgledavajući ponudu u trgovini, Seinosuke zamijeti djelo umjetnika Kitagawe Utamaroa, na kojem je autor zapisao da su čak i njegovi grubi radovi puni života, dok su djela drugih autora ružna. Držeći da to predstavlja uvredu za njegova učitelja, majstora škole slikarstva Kanō, Seinosuke Utamaroa pronađe u domu Okite, jedne od žena koje slikaru poziraju kao modeli, te slikara pozove na dvoboj. No Utamaro, koji većinu vremena provodi u bordelima, smatra da se rasprave o umjetnosti moraju voditi u okviru same umjetnosti, te Seinosukeu predloži drugačiji dvoboj. Obojica će izraditi ženske portrete, a pobijedit će onaj čiji portret bude ljepši i vjerodostojniji. Nakon što bude poražen od Utamaroa, koji svoj portret izradi na leđima kurtizane Dayu Takasode, Seinosuke će razvrgnuti zaruke s Yukie te postati slikarov učenik.

Prvi film Kenjija Mizoguchija snimljen nakon Drugog svjetskog rata ujedno je i jedan od rijetkih filmova povijesne ili jidai geki tematike čije su snimanje dopustile tadašnje američke okupacijske vlasti, držeći slične filmove problematičnima zbog povezanosti s japanskim militarizmom. Ostvarenje temeljeno na istinitim detaljima iz biografije glasovitog japanskog slikara Kitagawe Utamaroa, s kojim su Mizoguchija povezivali slične sklonosti ka suptilnom portretiranju žena i njihova položaja u društvu, ka prikazima slojeva društva koji su se u ono vrijeme smatrali „problematičnima”, a poveznica među umjetnicima su bili i problemi s cenzurom, dio kritike je film proglasio redateljevom djelomičnom autobiografijom. Na to upućuje i elaboriranje motiva nevolja koje Utamaro ima s vlastima, nevolja sličnima onima koje je redatelj imao s američkim okupacijskim vlastima nakon rata. Mizoguchijeve temeljne preokupacije i ovdje su socijalni položaji žena i njihovo stradanje, u fokusu je i sama umjetnost te nastajanje umjetničkog djela odnosno kreativni proces, a prikaz Utamarova odnosa s njegovih pet žena nježan je, poetičan, izuzetno sugestivno režiran, erotičan i provokativan.

c/b, 106'