Raj: Ufanje

Paradies: Hoffnung, igrani, drama, Austrija, Francuska, Njemačka, 2013

REŽIJA: Ulrich Seidl

Raj: Ufanje

ULOGE:
Melanie Lenz (Melanie),
Verena Lehbauer (Verena),
Joseph Lorenz (liječnik),
Michael Thomas (trener),
Viviane Bartsch,
Maria Hofstätter

SCENARIJ:
Ulrich Seidl,
Veronika Franz

FOTOGRAFIJA:
Edward Lachman,
Wolfgang Thaler

MONTAŽA:
Christof Schertenleib

Sadržaj:

Dok njezina majka Teresa ljetuje u Keniji, a njezina tetka Anna Maria sudjeluje u misionarskom radu za Isusa Krista, 13-godišnja Melanie sa skupinom pretilih tinejdžera sličnih njoj odlazi u kamp za mršavljenje. Taj je kamp smješten u jednom selu u austrijskim planinama, a boravak u njemu podrazumijeva vrlo strog režim života. No dok su im dani ispunjeni vježbanjem, reduciranim obrocima i savjetovanjima o prehrani, Melanie i ostale djevojke noći provode razgovarajući o tipičnim problemima koji ih muče u pubertetu, pušeći cigarete i kradući hranu iz kuhinje. Dodatne nevolje za Melanie će početi kad se zaljubi u voditelja kampa i liječnika, strogog čovjeka koji je 40 godina stariji od nje. Dok ona njega voli bezuvjetno, kako i priliči prvoj ljubavi, te dok ga na nevine načine pokušava zavesti, liječnik se bori s grizodušjem zbog takve situacije. Ni on nije ravnodušan prema Melanie, ti osjećaji štoviše bivaju sve intenzivniji, no istodobno je svjestan svoje profesionalne dužnosti i odgovornosti. Kad on naposljetku prelomi i odluči prekinuti kontakte s Melanie, ona će shvatiti da se ono što je zamišljala kao raj pretvorilo u nešto drugo.

Godine 2013. prikazana u konkurenciji festivala u Berlinu, egzistencijalna romantična drama Raj: Ufanje suscenarista i redatelja Ulricha Seidla zaključni je segment njegove ´rajske trilogije´, koju zaokružuju naslovi Raj: Ljubav i Raj: Vjera. Identično ostalim dijelovima trilogije, autor i ovdje propitkuje nelagodno naličje u pravilu idealiziranih pojmova iz naslova, cjelinu obogaćujući cinizmom, ironijom i crnim humorom. Seidl se uz Michaela Hanekea može smatrati predvodnikom u inteligentnom, promišljenom i prilično beskompromisnom bavljenju pojedinačnim, obiteljskim i društvenim mrakom svojih sunarodnjaka, a aberacijama i zastranjenjima podjednako je posvećen u svojim igranim i dokumentarnim filmovima. Štoviše, on niječe i ne priznaje podjelu između vlastitih igranih i dokumentarnih filmova, što je posve razumljivo jer su i u jednima i u drugima granice između fikcijskog i faktičnog u pravilu izuzetno tanke i teško razlučive, u tolikoj mjeri da je većinom nemoguće reći gdje prestaje dokumentarizam a počinje fikcija, kao i obrnuto. U tom smislu se i žanrovska odrednica doku-drame, kojom se mogu definirati praktički svi njegovi igrani filmovi, u Seidlovu slučaju čini odveć tijesnom i neprikladnom, jer već svojim uvriježenim značenjem pojednostavnjuje izvedbenu prirodu autorovih ostvarenja, njihovu autentičnost, potentnost i slojevitost. Kao i u ostalim segmentima trilogije, Seidl i u ovom promišljeno i vješto eksploatira estetiku ružnoće, gledateljima pružajući uvid u tjeskoban i pomalo pomaknut svijet koji je zapravo ovaj naš, koji dobro poznajemo, ali koji često ne želimo sagledati u svim njegovim nijansama i detaljima. I ovaj film, za koji je scenarij supotpisala Seidlova gotovo stalna suradnica Veronika Franz, odlikuju redateljska sugestivnost, tematska i izvedbena provokativnost i intrigantnost, vrlo uvjerljive glumačke interpretacije te vizualna impresivnost za koju su zaslužni snimatelji Edward Lachman, dva puta za Oscara nominiran stalni suradnik Todda Haynesa, i Wolfgang Thaler, nagrađivani direktor fotografije među ostalim i u sjajnom dokumentarcu Slava kurvi Michaela Glawoggera.

boja, 91'

Trailer