SCENARIJ:
Claude Lanzmann

FOTOGRAFIJA:
Dominique Chapuis,
Jimmy Glasberg,
Phil Gries,
William Lubtchansky

MONTAŽA:
Ziva Postec,
Anna Ruiz,
Yael Perlov

Sadržaj:

Film prikazujemo u dijelovima:

Ponedjeljak, 02.05. u 19:00 - 1. dio, 153'  
Utorak, 03.05.  u 19:00 - 2. dio, 120'
Srijeda, 04.05.  u 19:00 - 3. dio, 146'
Četvrtak, 05.05. u 19:00 - 4. dio,  146'

Autor Claude Lanzmann istražuje i problematizira genocid proveden nad Židovima tokom Drugog svjetskog rata. Čini to kroz razgovore sa žrtvama, svjedocima i provoditeljima holokausta. Četiri glavne teme pritom se obrađuju: nacistički koncentracijski logori smrti Chełmno, Treblinka i Auschwitz-Birkenau (svi u Poljskoj), te varšavski geto…

Slavni devet-i-pol-satni dokumentarac Shoah nije samo jedan od najznamenitijih dokumentarnih filmova svih vremena, nego i jedan od najfascinantnijih pothvata u cjelokupnoj povijesti svjetske kinematografije. Claude Lanzmann, nekadašnji tinejdžerski pripadnik francuskog pokreta otpora, kasnije i protivnik kolonijalnog rata u tadašnjem francuskom Alžiru, radio je na njemu dulje od jedanaest godina, snimajući svoje sugovornike u četrnaest različitih zemalja, osobno se služeći njemačkim, engleskim, francuskim i hebrejskim jezikom, a dio razgovora vođen je i na poljskom, talijanskom, grčkom i jidišu. Neki od njemačkih sugovornika, bivših nacista, pristali su samo na tonsko snimanje, pa ih je Lanzmann potajice snimao skrivenom kamerom (to su jedini crno-bijeli prizori u filmu), a kad je jednom prilikom razotkriven, bio je ozbiljno fizički napadnut te je mjesec dana proveo u bolnici. Potpuno suprotno dotadašnjoj, a i budućoj praksi dokumentaraca posvećenih povijesnim temama, Shoah nema ni jedan jedini kadar arhivskog materijala, sastoji se isključivo od suvremenih snimaka, pri čemu Lanzmann nipošto nije bio zainteresiran samo za sadržaj razgovora, nego i za umjetničko oblikovanje. Štoviše, prema vlastitim riječima izgovorenima u jednom intervjuu 2013., kad se upustio u snimanje nije mu ni iz daleka bilo jasno kakav bi to film trebao biti, bio je posve izgubljen, no jedno je znao – mora biti lijep. „Samo zato što je to užasna priča, ne znači da ljepota treba biti isključena“, ustvrdio je, te nastavio: „Ljepota je često najbolji način da se nešto prenese. Ljepota nije estetika, nimalo. Film nije ostario, niti hoće. Na njemu nema nijedna bora, i ponosan sam na to“. S punim pravom, jer Shoah je doista neizmjerno fascinantno umjetničko djelo – ne samo da su intervjui s redom na ovaj ili onaj način živopisnim ili drugačije interesantnim sugovornicima impresivni u svojoj podrobnosti i intrigantnosti, nego impresionira i Lanzmannova pozornost posvećena prostorima gdje ih je snimao, interijerima i eksterijerima, koji su redovno puni atmosfere (bez obzira što su intervjuirani često prisutni u kadru u krupnom planu), a sjajna je kreativna odluka da ponekad snima i izvanjske prostore na putu do sugovornika, te posebno mjesta stradanja, nekadašnja stratišta, kojima pušta da govore sama za sebe, preobražena, no ta preobraženost samo pridonosi emotivnoj i misaonoj dubini. Kritika je gotovo unisono ostala zadivljena filmom, a jedan od ekstremno rijetkih izuzetaka bila je Pauline Keal, glasovita američka kritičarka židovskog porijekla, gotovo opsesivno posvećena tome da joj se mišljenje po svaku cijenu razlikuje od prevladavajućeg, koja je ustvrdila da je Shoah „oblik samokažnjavanja“, te da je „poučavateljski i iscrpljujuć od samog početka“. Rijetko je kad o nekom filmu izrečeno nešto promašenije od tih riječi. Nezadovoljna je bila i službena Poljska tog vremena, žestoko prigovarajući Lanzmannu da je Poljake prikazao isključivo kao sudionike provođenja holokausta, posve ignorirajući mnoštvo onih koji su Židove spašavali. Međutim, autor je odlučio da u film neće uvrstiti snimljene razgovore s (aktivnim) pripadnicima pokreta otpora, smatrajući da bi tako nepotrebno proširio ionako iscrpno obrađenu temu, no ta vrsta materijala javno je dostupna kao dio Kolekcije Shoah Claudea Lanzmanna u Filmskom i video arhivu Stevena Spielberga. Uostalom, film je trebalo sklopiti od otprilike 350 sati snimljene građe (montaža je trajala pet godina), dio koje će Lanzmann iskoristiti za neke svoje buduće dokumentarce. Spomenimo da su veliki poklonici Shoah, među ostalima, bili Simon de Beauvoir, inače Lanzmannova ljubavna partnerica između 1952. i 1959., koja je film nazvala čistim remek-djelom i pojasnila da je njegova veličina u tome što je učinio da prostori govore „oživljavajući ih glasovima i, s one strane riječi, prenoseći neizrecivo kroz izraze ljudi", te Amos Oz koji je napisao čak pet različitih članaka o njemu. U velikoj anketi znamenitog časopisa Sight and Sound Britanskog filmskog instituta o najboljim dokumentarcima svih vremena, provedenoj 2014. među filmskim stvarateljima, kritičarima, kustosima i sveučilišnim profesorima, Shoah je zauzela drugo mjesto, odmah iza Čovjeka s filmskom kamerom Dzige Vertova.

boja, 565'