SCENARIJ:
David Rosier

FOTOGRAFIJA:
Hugo Barbier,
Juliano Ribeiro Salgado

GLAZBA:
Laurent Petitgand

MONTAŽA:
Maxine Goedicke,
Rob Myers

Sadržaj:

Slavni brazilski fotograf Sebastião Salgado karijeru je započeo kao ekonomist, uz punu podršku svoje supruge Lélije. Za vrijeme zajedničkog boravka u Parizu Lélia je kupila fotoaparat, a Salgado je potom otkrio svoju ljubav za fotografiju. Uz Lélijin poticaj napušta ekonomiju i 1973. počinje se profesionalno baviti fotografijom, prvo kao novinar, a potom se posvećuje umjetnički inspiriranoj dokumentarnoj fotografiji. Putuje Južnom Amerikom, istražuje i fotografira plemena koja žive u netaknutoj prirodi, daleko od civilizacije. Potom odlazi u Afriku, u područje Sahela, južno od Sahare, baveći se među ostalim problemom velike gladi u Etiopiji, zaključivši da ona nije posljedica prirodne katastrofe nego nepravedne raspodjele. Dokumentira izbjegličke logore i nebrojene smrti ljudi uzrokovane glađu, kolerom i hladnoćom - upravo njegove fotografije skreću punu pozornost svjetske javnosti na katastrofu u Etiopiji. Kasnije odlazi u ratom pogođenu Jugoslaviju, zatim svjedoči posljedicama genocida u Ruandi te gubi svaku nadu za čovječanstvo i humanost...

Premijerno prikazan na festivalu u Cannesu, u najuglednijem pobočnom programu Izvjestan pogled, dugometražni dokumentarni film Sol zemlje privukao je veliku pozornost i stekao gotovo unisonu podršku kritičara. Na samom Cannesu dobio je Specijalnu nagradu žirija u spomenutom programu te posebno priznanje Ekumenskog žirija, da bi se kasnije okitio nizom priznanja među kojima su najzvučnija nominacija za Oscara, César za najbolji dokumentarac, nominacija za nagradu publike Europske filmske akademije, te nagrade publike u San Sebastianu i Tromsøu. Film su zajednički napisali i režirali proslavljeni Wim Wenders i Salgadov sin Juliano Ribeiro Salgado, a njegov naslov sadrži dvostruku konotaciju – s jedne strane referira se na Evanđelje po Mateju (Kristovo obraćanje apostolima – „Vi ste sol zemlje. Ali ako sol izgubi slanost, kako može ponovo postati slanom? Više nije dobra za ništa, osim da bude bačena i pogažena.“), s druge na samo fotografovo prezime, koje na portugalskom znači slan. Koncepcija je jednostavna, ali vrlo efektna: većina filma sastavljena je od impresivnih Salgadovih crno-bijelih fotografija te od kadrova njegova lica u krupnom planu; dok gleda vlastite radove, Salgado objašnjava razloge i načine njihova nastanka. Pri tome se Sol zemlje ne bavi samo radom vrhunskog i izuzetno etičnog fotografa, nego i njegovim privatnim životom, prije svega njegovom obitelji. Koautor Juliano Ribeiro Salgado u djetinjstvu je rijetko viđao oca jer je često bio na putu, i upravo zato u odraslijoj je dobi i sam s njim počeo putovati te dobio motivaciju napraviti biografski, ali i vrlo angažiran film o zanimljivoj očevoj osobnosti. Prepletanje osobnog i profesionalnog začinjeno snažnim društvenim angažmanom dobitna je kombinacija filma koji ne bi trebao propustiti nijedan ambiciozniji sinefil zabrinut za budućnost planeta i ljudskog opstanka na njemu.

boja i c/b, 110'