ULOGE:
Honor Swinton Byrne (Julie),
Tom Burke (Anthony),
Tilda Swinton (Rosalind),
Richard Ayoade (Patrick),
Jaygann Ayeh (Marland)

SCENARIJ:
Joanna Hogg

FOTOGRAFIJA:
David Raedeker

MONTAŽA:
Helle le Fevre

Sadržaj:

Mlada Julie studentica je filmske režije koja u Londonu početkom 80-ih godina, u doba premijerke Margaret Thatcher, pokušava izgraditi vlastiti svjetonazor i svoje stavove o onom što ju okružuje. Ona je emocionalno nezrela osoba, ali i ambiciozna studentica koja namjerava snimiti film o dječaku koji s majkom živi u britanskom gradu Sunderlandu. Julie živi u iznajmljenom stanu u četvrti Knightsbridge, a cimeri su joj kolega student i njegova djevojka. Kad upozna Anthonyja, naočitog momka iz dobrostojeće obitelji koji radi u Ministarstvu inozemnih poslova, Julie će se s njim početi zbližavati, te će se on ubrzo useliti k njima, nakon što se iseli njezina cimerica. Anthonyju se izuzetno sviđa slika naziva Suvenir, na kojoj je naslikana mlada djevojka za koju Julie kaže da izgleda tužno, dok Anthony smatra da se doima odlučnom. Nakon što razgledaju sliku izloženu u galeriji, Anthony će otputovati u Pariz, iz kojeg će se vratiti s posebnim donjim rubljem za Julie. Dok se ona sve više zbližava s mladićem, jer joj se čini da ju on uvodi u neki sasvim drugačiji svijet, Anthony sve dublje tone u tjeskobna raspoloženja, autodestruktivnost i poroke. Na to će Julie pokušati upozoriti dvojica Anthonyjevih prijatelja, koji će joj otkriti da je on ovisnik o heroinu i da je u prošlosti imao ozbiljnih problema. Ubrzo će joj i on sam kazati da je jedna od njegovih djevojaka iz prošlosti tijekom njihova zajedničkog putovanja u Veneciju počinila samoubojstvo. Sve će se dodatno zakomplicirati kad netko uskoro provali u njihov stan i ukrade vrijedan Juliein nakit, te kad ju Anthony pozove da s njim otputuje u Veneciju.

Godine 2019. prikazana u programu Panorama festivala u Berlinu, iste godine u programu World Cinema festivala Sundance ovjenčana Velikom nagradom žirija za najbolje dramsko ostvarenje, također 2019. nominirana za prestižnu Britansku nagradu za nezavisni film u čak osam kategorija, uključujući i najvažnije za najuspjeliji film, redatelja/icu, scenarij i dvije glumačke izvedbe, te nominirana za nagrade kritičarskih cehovskih udruga diljem svijeta, prilično uspjela romantična drama scenaristice i redateljice Joanne Hogg ostvarenje je možda ponajprije namijenjeno zahtjevnijim filmofilima i filmskim kritičarima. Onima koji uživaju u filmovima autora kakvi su Jacques Rivette te Michael Powell i Emeric Pressburger, koje je i sama redateljica navela kao izuzetno bitne avangardne filmaše u povijesti sedme umjetnosti, a koji se i izrijekom spominju u filmu. Protagonistica funkcionira kao svojevrsni alter-ego Joanne Hogg, autorice koja se ključno formirala tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća, te se Suvenir u tom smislu može doživjeti i kao određena vrsta ´portreta umjetnice u mladosti´, da parafraziramo naslov glasovitog romana Jamesa Joycea. Ta metafilmičnost koja se iz filma može iščitati samu priču i neke detalje čini intrigantnijima no što bi bili bez uvjetno rečeno ´izvanfilmskog´ konteksta, a to osobito vrijedi za romantični zaplet koji u osnovi jest konvencionalan, ali ga upravo povezivanje filma i autoričina života čini intrigantnijim. Autorica se na zanimljiv način bavi i umjetnošću, ne samo filmskom nego i šire, pa tako jedan lik citira Tolstojevu definiciju umjetnosti, a kao vrlo bitan motiv ističe se važnost vlastitog iskustva koje svaki umjetnik unosi u svoje djelo. Nevolja je, međutim, što sve ono što formalno gledamo i što dobro funkcionira na papiru i kao ideja, odnosno što autorica deklarativno zagovara, nije na dovoljno sugestivan način prenešeno na film. Redateljski prosede je razmjerno hladan i distanciran, emotivnost je potisnuta i na razini filmske priče i na razini pristupa istoj, a zbog toga i intimne drame i psihološka stanja likova ostaju nedovoljno razrađena i većinom tek naznačena. Joanne Hogg je velika ljubiteljica sedme umjetnosti, među njezinim omiljenim filmašima je i Alfred Hitchcock, pa je tako u nekim detaljima i na motivskoj i na izvedbenoj razini moguće uočiti utjecaj remek-djela Vrtoglavica i Psiho.

boja, 120'