SCENARIJ:
Yves Hinant,
Jean Libon

FOTOGRAFIJA:
Didier Hill-Derive

MONTAŽA:
Françoise Tourmen

Sadržaj:

Sredovječna Anne Gruwez neobična je sutkinja, nekonvencionalna profesionalka i djeliteljica pravde koja gledatelje odvodi s onu stranu stvarnih istraga zločina. Ona je možda i najekscentričnija belgijska sutkinja koja gledateljima otkriva detalje istraga kriminalnih slučajeva, starih podjednako kao i novih, istraga u koje su uključene njezine kolege, ali i odvjetnici i sami počinitelji zločina, sve do donošenja presuda. No ona to radi na duhovit način, čak i kad je riječ o slučajevima okrutnih umorstava, u izuzetno traumatičnim situacijama kad su počiniteljice zločina majke koje su ubile vlastitu djecu, ili pak kad se u cilju obavljanja DNK-analize moraju izvršiti ekshumacije. Ona je čvrsta žena koja sve kroz što prolazi podnosi stoički i bezizražajnoga lica, kao profesionalka koja je vidjela sve, koja je na sve navikla, koja ne drži do političke korektnosti i koju ništa ne može izbaciti iz takta. Štoviše, čini se da sutkinja Anne Gruwez u svakom slučaju i za svaku situaciju ima spreman neki duhoviti komentar ili opasku. A za razliku od svojih kolegica i kolega, koji ponekad znaju pokazati tipične ljudske slabosti i nesigurnosti, sutkinja Gruwez nikad ne pokazuje ni mane ni dvojbe. Ona na sve ima spreman odgovor, uvijek govori ono što misli, a nema problema ni s mogućim neprijateljstvima i sukobima koja takvim pristupom može stvoriti. Sve će te osobine ona demonstrirati i u bavljenju slučajem koji nije riješen dulje od dva desetljeća, a riječ je o okrutnim ubojstvima dviju prostitutki u središtu Bruxellesa.

Iza neobičnog dokumentarnog filma koji je 2017. godine na uglednom festivalu u San Sebástianu ovjenčan dvjema nagradama, koji je godinu kasnije s uspjehom prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Palm Springsu te koji je naposljetku 2019. godine osvojio prestižnu francusku nagradu César kao najbolji dokumentarac, stoje scenaristi i redatelji Yves Hinant i Jean Libon. Riječ je o belgijskim autorima koji su u domaćim okvirima najpoznatiji kao kreatori i producenti kultnog i dugovječnog televizijskog serijala Strip-Tease, specifičnog dokumentarnog formata koji se prikazuje još od 1985. godine, a čiji se koncept temelji na za ono vrijeme razmjerno svježem i inovativnom pristupu dokumentarizmu. Pristup izvornih autora Marca Lamenscha i Jeana Libona, kojemu se kasnije umjesto Lamenscha pridružio Yves Hinant, podrazumijeva bavljenje bizarnim temama i istinitim životnim pričama, ali posve oslobođenima bilo kakvih komentara ili intervjua kojima bi se predočio kontekst onoga što se prikazuje. Naslov Tako mi Bog pomogao drugi je Hinantov (doks Les arbitres iz 2009. godine) i debitantski Libonov redateljski projekt, križanac pravog i lažnog dokumentarca, odnosno mokumentarca, forma koja je prilično popularna već niz godina. Premda je izvedbeni koncept ´muhe na zidu´ iskorišten na svjež i dosta zadovoljavajući način, iako je u filmu velik broj zanimljivih montažnih rješenja, te iako se cjelini ne mogu osporiti duhovitost i šarm, posrijedi je djelo koje u voajerističkom pristupu ponekad odlazi predaleko te tijekom kojeg u dobrom broju slučajeva izgleda kako je autorima primaran cilj bio izmamiti smijeh publike nego na dokumentaristički autentičan način prikazati svakodnevicu jedne osebujne sutkinje na užem, te funkcioniranje pravosudnog sustava na širem planu.

boja, 100'